Vukojevci su naselje koje se nalazi na cesti Našice-Đakovo. Sam naziv sela „Vukojevci“ potječe iz 1407. godine. Jedno razdoblje bilo je pod turskom vlašću kao seljačko, a kasnije kao graničarsko selo. Arhiđakon Dumbović 1730. godine piše u izvještaju o našičkoj župi:

„Vukojevci broje 38 katoličkih kuća, a imaju drvenu crkvu s drvenim tornjem u kojemu je zvono. U samoj unutrašnjosti crkve nalazi se na oltaru raspelo i 4 drvena svijećnjaka. Nad kapelom je podignut zvonik, visok oko 6 i pol metara. Pokriven daščicama, a završava kupolom. Obojen je u crveno. U njemu se nalaze dva zvona. Jedno oko 100 libra, a drugo oko 40 libra. Groblje se tada u to vrijeme nalazilo izvan sela, ograđeno daskama, podignuto je i raspelo s tijelom, a u njemu se sahranjuju i pokojnici iz sela Kršinaca i Stipanovaca. Služba Božja se slavila svake druge nedjelje i na blagdane, posebno na blagdan Sv. Antuna Pustinjaka, te na blagdan Rana Sv. Franje Asiškog.“

 

Kad je odredbom zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca 1789. uspostavljena župa u Podgoraču, kojom su do 1808. godine upravljali Franjevci iz Našica, Vukojevci su postali filijala župe u Podgoraču. 1820. godine srušena je drvena crkvica u Vukojevcima i podignuta nova, zidana, koja i danas postoji. Kako je ta nova crkva sagrađena djelovanjem grofa Ferdinanda Pejačevića, dobila je i novog nebeskog zaštitnika – blagoslovljena je u čast Sv. Ferdinandu - kralju. Blagoslovio ju je 22. listopada 1820. Pavao Ruškan - podarhiđakon i župnik u Feričancima, uz veliko slavlje mještana. Vukojevci su bili u sastavu župe u Podgoraču sve do kolovoza 1946. godine, kada se odredbom Nadbiskupijskog duhovnog stola u Zagrebu, ponovno pripajaju našičkoj župi Sv. Antuna Padovanskoga. Od tada je crkva u Vukojevcima ponovno posvećena Sv. Franji Asiškome.

 

Zvona s tornja svakodnevno su odzvanjala vukojevačkim „šorom“ dugih devedeset godina, kada se 1820. godine, uz pomoć grofa Ferdinanda Pejačevića, gradi nova crkva u kojoj se postavljaju, osim glavnog oltara koji je posvećen Sv. Franji, dva manja oltara posvećena Sv. Antunu Pustinjaku i Sv. Ferdinandu - kralju.

 

Osim prethodno opisane crkve koja je smještena u selu, izvan sela se nalazi kapelica posvećena Sv. Iliji, s križem koji je ondje postavljen 1861. godine, dok je kapelica izgrađena 1919. godine. Razvojem Grada Našica kao gospodarskog, trgovačkog i vlastelinskog središta, razvijala su se i okolna mjesta što nije zaobišlo niti Vukojevce. Razvoj sela ne ogleda se samo u gospodarskom smislu, koji je odgovoran za ostanak ljudi u selu, već se ogleda i u bogatoj kulturnoj baštini, kako materijalnoj tako i nematerijalnoj. Međutim, najveće bogatstvo ovog mjesta su ljudi koji su čuvari kulturne baštine. Svjesni odgovornosti koju nosi uloga čuvara, mještani se okupljaju u društvene organizacije kako bi, uzajamnim djelovanjem, očuvali sve što su im njihovi preci ostavili, ali i s tim upoznali buduće generacije.

 

Zaštitnik i datum proštenja:

 

Crkva i mjesto su posvećeni Ranama sv. Franje Asiškog, čiji blagdan se slavi 17. rujna. Na taj se dan održava i svečano misno slavlje. Sv. Franjo gajio je već od samog početka svoga obraćenja vrlo veliku pobožnost i štovanje prema raspetom Kristu i sve do smrti nije prestao da ga svom riječju i djelom propovijeda. Godine 1224., dok se Sv. Franjo na brdu Alverni udubio u razmatranje, utisnuo mu je Krist Gospodin, na divan i čudesan način, u tijelo znakove svoje muke. Benedikt XI. dopustio je Franjevačkom redu da ovog dana svake godine slavi spomen na ovaj glasoviti događaj, kojemu su posvjedočili vjerodostojni svjedoci. Inače, stigme (rane) Sv. Franje su jedine priznate od strane Katoličke Crkve. Tako se na taj dan Rane Sv. Franje slave kao proštenje, te štuju kao zaštitnik sela.