Lađanska je naselje smješteno u sjeveroistočnome dijelu jedinice teritorijalne samouprave Grada Našica. Do njega se najlakše dolazi ako u središtu mjesta Jelisavac skrenete prema Našičkim ribnjacima. Upravo su ti ribnjaci bili poticaj naseljavanja Lađanske. Njihova je izgradnja započela 1903. godine. Bili su u vlasništvu obitelji Pejačević, a prostirali su se u gotovo pravilnom polukrugu oko sela Lađanska. Naravno, prije izgradnje ribnjaka, u ne tako davnoj prošlosti, na ovome je nizinskome području bila šuma u vlasništvu grofovske obitelji Pejačević. Priča se kako su Pejačevići još početkom 20. stoljeća ovdje dolazili svojim kočijama na izlet i šetnju lijepom slavonskom hrastovom šumom. Neki smatraju da upravo prema riječi „hlad“, „lad“, nastaje i naziv za ovo mjesto - Lađanska (mjesto koje ima puno hlada ili 'lada), no ova bi se teorija tek trebala provjeriti i dokazati. Naime, isprva je naziv za mjesto bio „šuma Lađanska“, pa smatramo da je današnji naziv mjesta nastao izmjenom izvornog korijena ovoga toponima.

Kako su šume ovoga kraja bile intenzivno sječene i korištene u drvnoj industriji, tako je i šumu ovoga područja zadesila ista sudbina. U ovome kraju sječu su vršili radnici iz bosanskogradiške Posavine i odlučili se trajno naseliti u našičkom kraju, upravo na mjestu iskrčene šume i novoizgrađenih ribnjaka. Postupno su kupovali parcele i nastanjivali se, gradeći skromne obiteljske kućice.

Seoski zvonik

 

Veliki događaj za mještane sela Lađanska bio je podizanje i posveta seoskog zvonika 1967. godine. Naime, u to vrijeme selo nije imalo ni crkve ni zvonika, pa su mještani na Sv. Mise išli u Našice ili Jelisavac. Ondašnji predsjednik sela - Franjo Krha, odobrio je da se na njegovom zemljištu sagradi zvonik. Tako se podigla jednostavna drvena konstrukcija zvonika koji je bio svečano blagoslovljen na blagdan Sv. Ane, a na Misi, koju je kraj zvonika ukrašenog cvijećem i zelenilom, vodio fra Darko Kupres iz našičkog samostana, okupilo se mnoštvo mještana.

Crkva Sv. Ane

 

Početkom 1980.-ih godina, fra Ante Perković počeo je pripremati dokumentaciju za gradnju crkve u mjestu, kao filijalne crkve našičke župe. Idejni projekt za crkvu izgradio je dipl. ing. Julijan Domanovac iz Našica. Kamen temeljac blagoslovio je fra Ivan Mikić, a 1982. godine je započela njena gradnja pod rukovodstvom fra Josipa Poletta. Završena je i blagoslovljena 1986. godine, kada je svečanu Misu predvodio biskup Mijo Škvorc. U završenim poslovima oko izgradnje crkve i uređenja njenog okoliša, veliku pomoć pružio je fra Franjo Jurinec, a kod podizanja crkve mnogo su radili i sami mještani.

Nedugo nakon dovršetka izgradnje crkve, fra Franjo pokrenuo je inicijativu da se ispred crkve podigne kip Majke Božje. Naime, obitelj Marice i Petra Kovačevića iz Lađanske, nesebično je darovala novac za potrebe crkve. Pater Franjo je kazao da bi se za taj novac mogao podignuti kip ispred crkve. Angažirao je kipara Ivicu Lovrića iz Jelisavca (rodom iz Feričanaca) koji je u relativnoj tajnosti (u to vrijeme nije bilo društveno i politički popularno pomagati crkvi), izradio kip Majke Božje u garaži iza crkve u Jelisavcu. Izvođač radova na izgradnji temelja i postolja za kip bio je Dragan Vidić. Sve radove u vezi izgradnje i postavljanja kipa financirala je navedena obitelj. Uređen je i okoliš oko postavljenog kipa i postavljene klupe kako bi starije osobe mogle sjesti za vrijeme molitve.

Donator kipa za našu je crkvu od orahovog drveta izrezbario skulpturu Uskrslog Isusa, što je sponzorirao Drago Kovačević, a Jozo Kalizan sponzorirao je nabavu orahovine od koje je izrađena skulptura Isusa u grobu. Za vrijeme Domovinskog rata, krunica se svakodnevno molila kod ovoga kipa. Pobožni puk je od svoje Nebeske Majke tražio zaštitu za sebe i one koji su branili Domovinu na prvoj crti bojišnice. Molitva im je uslišana.

Zaštitnik i datum proštenja

 

Zaštitnica sela, kome je i posvećena crkva, je Sv. Ana, a ona se slavi 26. srpnja. Na taj se dan održava i svečano misno slavlje. Sveta Ana je kršćanska svetica, majka Blažene Djevice Marije. O Ani i njezinom mužu Joakimu u Bibliji nema spomena; njihovo se ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o Sv. Joakimu kao o vrlo bogatome čovjeku, koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio na dva dijela: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu i prinosio svoju žrtvu, neki Ruben mu je predbacivao nevrijednost, što je i razlog što sa svojom Anom nije imao djece. U Izraelu se, naime, vjerovalo da nijedan pravednik ne ostaje bez potomaka. To je Joakima vrlo pogodilo pa se četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka. U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost. Ukazao joj se Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. Po anđelu bio je obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Poslušao je te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala Joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su Je prikazali Gospodinu.