Sveti Marko (lat. Marcus - mlat, čekić; ratnik - posveta bogu rata Marsu) roÄ‘en je u Isusovo vrijeme, a umro u Aleksandriji, 25. travnja 68. EvanÄ‘elist, kršÄ‡anski svetac, autor EvanÄ‘elja po Marku, aleksandrijski biskup, utemeljitelj kršÄ‡anske zajednice u sjevernoj Africi, zaštitnik Venecije. U Novom zavjetu nemamo previše vijesti o Sv. Marku, premda je on jedan od četvorice evanÄ‘elista.

 

 

 

 

Djetinjstvo

 

Sveti Marko po svemu je bio Židov koji je slijedio Isusa i prihvatio kršÄ‡anstvo. Deset puta spominje se u Novom zavjetu. Vjerojatno je on mladić koji je išao za uhićenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti, ostavlja plahtu i bježi gol. Na drugom mjestu u Svetom pismu opet stoji da Sv. Petar, čudesno osloboÄ‘en okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka. Naime, Marko je imao dva imena - Ivan i Marko. Prema nekim izvorima, Isus je blagovao svoju Posljednju večeru u kući Markove majke Marije. Marko je promatrao sve što Isus čini i kako apostolima pere noge te slavi Pashalnu žrtvu Novoga saveza. 

 

 

Kasnija predaja

 

Predaja koja je slijedila novozavjetnim tekstovima mnogo je bogatija, već i stoga što se Marka smatralo osnivačem jedne od prestižnih crkava s početka kršÄ‡anstva, one u Aleksandriji. Prema tim predajama, Marko je prešao na kršÄ‡anstvo pod utjecajem Sv. Petra, kojemu od tada služi kao tumač jer Petar nije govorio grčkim jezikom. Zajedno sa svojim roÄ‘akom Barnabom i sa Sv. Pavlom, putuje od Jeruzalema na svoje prvo putovanje u Antiohiju. Marko prati Barnabu oko 50. godine na njegovom putovanju na Cipar. Na daljnja putovanja ga Pavao nije htio voditi (o tome izvješÄ‡uju i novozavjetna Djela apostolska).

 

Za vrijeme prvog Pavlovog zatočeništva u Rimu oko 60. godine, Marko, koji se pripremao za svoje putovanje u Malu Aziju, susreće Pavla i tada su se pomirili. Prema legendi, Pavao ga je nagovorio da piše EvanÄ‘elje. Najprije ga šalje u Agileju, a onda u Aleksandriju da propovijeda EvanÄ‘elje. Predaja kaže da oko 65. godine odlazi u Aleksandriju i tamo osniva Crkvu. Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru, neprijateljski raspoloženi stanovnici vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25. travnja 68. Nevrijeme je spriječilo ubojice da ga spale. Njegovo je tijelo ostalo netaknuto, a kršÄ‡ani ga zakapaju.

 

 

Evanđelje po Marku

 

EvanÄ‘elje je pisao pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papirus za potrebe vjernika rimske općine. J. Wellhausen kaže za Sv. Marka da je u pisanju „jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošÄ‡u pučke umjetnosti“. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu. EvanÄ‘elje po Marku ili Markovo evanÄ‘elje, najstarije je od svih EvanÄ‘elja. Marko više od drugih evanÄ‘elista ističe Isusovo čovještvo. I drugi evanÄ‘elisti naglašavaju da je Isus doista pravi čovjek, ali ga promatraju u svjetlu proslavljenoga Gospodina. Njegovo je evanÄ‘elje vjerojatno nastalo prije 70. godine, budući da ne pokazuje da je pisac znao za razaranje jeruzalemskog hrama. EvanÄ‘elist Marko postupno nas uvodi otkrivajući mesijansku tajnu što se po svemu očituje u smrti i u uskrsnuću Isusovu, da je Isus iz Nazareta pravi čovjek i pravi Bog.

 

 

Zaštitnik

 

Ostaci Sv. Marka u 9. stoljeću iz Aleksandrije su preneseni u Veneciju, te su najprije pokopani u duždevoj kapeli, gdje je izmeÄ‘u 1063. i 1073. godine sagraÄ‘ena katedrala Sv. Marka. Prema legendi, jedan je zidar pri gradnji pao sa skele, ali je molitvom Sv. Marku, ostao nepovrijeÄ‘en. Zbog toga je Sv. Marko zaštitnik zidara. U našim krajevima posvećene su Sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao simbol Gornjega grada, te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

 

 

Simbol sv. Marka

 

KršÄ‡anska Tradicija dodijelila je svakom evanÄ‘elisti njegov simbol. Stoga, gotovo redovito uza sv. Marka prikazuje se i krilati lav. Razna su tumačenja zbog kojih je on dobio taj simbol. Prema nekima, to je zato što njegovo EvanÄ‘elje ističe kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista - „Lava iz koljena Judina“. Drugi opet kažu da je lav simbol Markova EvanÄ‘elja zato što to EvanÄ‘elje potanko opisuje Kristovo uskrsnuće i s velikim zanosom proglašava Kristovo kraljevsko dostojanstvo. Prema nekima opet simboli evanÄ‘elista nastali su na temelju viÄ‘enja proroka Ezekijela, proroka Izaije i Apokalipse. Prema tome tumačenju, Sv. Marko ima simbol krilatog lava, jer svoje EvanÄ‘elje počinje s Ivanom Krstiteljem, koji je „glas što viče u pustinji“. Zaštitnik je i odvjetnika, graÄ‘evinskih radnika, zidara, staklara, pletača košara, notara i pisara, zatvorenika i Egipta, žita i žitnih polja, te ostalih usjeva. Njemu se utječe protiv nevremena, munje, tuče, protiv nepripravne smrti, te za dobro vrijeme i dobru žetvu. Blagdan mu je u Rimokatoličkoj Crkvi 25. travnja, a istoga ga datuma slave i pravoslavne crkve (ako koriste julijanski kalendar, onda je to 8. svibnja).