Jelisavac je naselje koje je smješteno pokraj Breznice Našičke. Krajem 19. stoljeća, točnije 1889. god., na poziv grofa Pejačevića, naselje počinju naseljavati prvi stanovnici koji dolaze iz Slovačke. Mjesto je prozvano po Elizabeti, pobožnoj kćeri grofa Ladislava Pejačevića i njegove supruge Gabrijele, koja je prema Jelisavcu bila osobito velikodušna i darežljiva. Na mjestu starog, drevnog zvonika kod željezničke stanice, 1908. god. podignut je novi zidani zvonik gdje je ujedno smješteno i novo zvono. U nišu tog zvonika, postavljen je kip Sv. Elizabete 1910. god., kojeg je Bruno Kovačević nabavio u Münchenu, a platila ga je grofica Gabrijela Pejačević. Jelisavac nije imao svoje kapele do 1968. god., kada se započelo s izgradnjom suvremene kapele. Temeljni kamen je 15. rujna 1968. god. blagoslovio kardinal Franjo Kuharić. Kapela je sagrađena u čast Žalosne Gospe i Sv. Elizabete Ugarske. Ima oblik osmerokuta u kojoj ima mnogo svjetla. Ispred kapele je podignut i moderno oblikovan zvonik.

 

         
 

Zaštitnik i datum proštenja

 

Zaštitnica naselja je sv. Elizabeta Ugarska kojoj je spomendan 17. studenoga, no Jelisavčani ju slave i 8. srpnja po starom običaju. Uz nju se spominje i sv. Elizabeta Portugalska, koja se slavi 4. srpnja. Sv. Elizabeta Ugarska je bila kći hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. i Gertrude Andechs-Meranske, te je ujedno ugarska princeza, katolička svetica i redovnica iz dinastije Arpadovića. Rođena je 7. srpnja 1207. godine na sjeveru Ugarske, neki pretpostavljaju u današnjoj Bratislavi, glavnom gradu Slovačke. Odrastala je u kršćanskoj vjeri i pobožnosti. 1221. god. u dobi od trinaest godina, udala se za tirinškog grofa Ludovika IV., koji je također bio pobožan. Bez obzira što je bila na visokom položaju, živjela je jednostavnim životom i predala se humanitarnom radu - hranila je prosjake te se uz to brinula i za slabe i nemoćne. Nakon što je njezin suprug umro 1227. god., napustila je dvor sa svojom djecom, odrekla se sveg bogatstva te dala sagraditi bolnicu kraj dvorca u Marburgu u kojoj se brinula za bolesne. Velika glad koja je zavlada Njemačkom je uz pomoć njezine dobrote smanjena jer je nesebično pomagala siromašnima. Umrla je 17. studenoga 1231. godine u dobi od samo dvadeset i četiri godine s već toliko mnogo učinjena dobra. Papa Grgur IX. proglasio ju je svetom već nakon četiri godine, točnije 27. svibnja 1235. godine. Zaštitnica je Trećeg franjevačkog reda, prosjaka, siromaha, udovica i prognanika.