Uzašašće Gospodinovo

Na blagdan Uzašašća Gospodinova čitamo evanđeoski odlomak kojim sveti Matej završava svoje Evanđelje. U njemu je opisan posljednji susret Uskrsloga s Apostolima na gori, te su zapisane posljednje upute koje im je dao. Prvo na što im je skrenuo pozornost bila je potpuna vlast koja mu je dana. Upravo po uskrsnuću bio je proslavljen i u ljudskom tijelu, te je kao utjelovljeni i uskrsli Božji Sin ponovno pokazivao neograničenu vlast na nebu i na zemlju. To nije bila politička i ovozemaljska vlast, nego je to vlast nad životom koji mu nitko više ne može oduzeti. To je doista neotuđiva vlast kao gospodara smrti, kakvu nema nitko niti je može imati. I premda slavimo Uzašašće kao Gospodinov odlazak k Ocu, ipak time ne zaboravljamo da je ostao sa svojim učenicima, kao što je obećao. Štoviše, ne samo da je ostao, nego je njima predao svoju sveopću vlast, te po njima i u njima vrši vlast i gospodstvo nad svijetom. Glede toga sveti će Jeronim oštroumno uočiti: „Vlast je dana onome koji je nešto ranije bio raspet, položen u grob, ležao mrtav i potom uskrsnuo. Dana je vlast na nebu i na zemlji da onaj koji je ranije vladao na nebu, sada po vjerničkoj  vjeri vlada na zemlji.“ Tako se poslanje i vlast Uskrsloga premješta na apostole i na svakog krštenika koji po vjeri ostvaruje zajedništvo s njime. Tako Gospodin po vlasti koju dade apostolima ostaje prisutan i u svim vjernicima koji su je po Apostolima primili u baštinu.

 

Zato je Gospodinovo otajstvo povratka Ocu ujedno i otajstvo stalne povezanosti sa svojima na zemlji, kao što im je i obećao. Nastavljajući njegovo djelo i baštineći njegovu duhovnu vlast, oni na zemlji vrše njegovo poslanje. I premda djelujući na zemlji, oni ne žive za zemlju, kao što ni on nije živio, nego žive za onaj susret i dolazak k njemu kad dođe vrijeme da prijeđu iz ovoga života u onaj nebeski. Apostolima pak nije utjeha samo Gospodinovo obećanje da će ostati s njima, nego ih prije svega krijepi njegova prisutnost po vlasti koju su primili. Stoga njegovom snagom iznutra pobjeđuju sve izazove već sada na zemlji, kako bi zavrijedili i sami oni proslavu u nebu u kojoj se našao utjelovljeni Gospodin. O tome nam znameniti Dalmatinac svjedoči tumačeći Isusovo obećanje do će ostati s apostolima sve do svršetka svijeta: „Isus obećava da će biti s učenicima do konca svijeta. Pokazuje da će oni uvijek pobjeđivati i da se on neće nikada udaljiti od vjernika. Onaj koji svoju nazočnost  obećava do svršetka svijeta poznaje onaj dan za koji zna da će biti s apostolima.“

 

Ali dok ne dođe taj dan koji nema zalaza, kad će otpočinuti s njime u njegovoj slavi po svu vječnost od svih svojih napora, Gospodin im ostavlja preciznu zadaću koju imaju izvršiti. Šalje ih, naime, da učine sve narode njegovim učenicima, te da ih potom krste u ime Presvetoga Trojstva. Sveti Jeronim u Gospodinovim riječima iščitava odredbe koje je vjerno opsluživala prva Crkva, jer nisu bile tako slučajne, usputne ili beznačajne. Jer one koji su se krštavali trebalo je prije poučiti o vjeri da upoznaju Boga koji ih je upravo po vjeri pozvao na novi život: „Apostoli najprije uče sve narode, potom poučene krste vodom. Ne može se, naime, dogoditi da tijelo primi krsno otajstvo ako duša nije prije prigrlila istinu vjere. Krštavaju se pak u ime Oca i Sina i Duha Svetoga da darivanje bude jedno čije je i božanstvo jedno. Trojstvu je ime jedan Bog.“ No Isusove preporuke sadržavale su i još jednu odredbu: apostoli su trebali poučavati narode i da vrše sve što je on zapovjedio, čime je pouka u vjeri postala cjelovita: „Isus je apostolima zapovjedio da najprije poučavaju svekolike narode, da ih zatim krste otajstvom vjere i da im poslije vjere i krštenja razjasne što moraju vršiti. Da pak ne pomislimo kako je lako i neznatno što je naređeno, Isus je dodao ‘sve što sam vam zapovjedio’. Tako oni koji su povjerovali i u Trojstvu bili kršteni moraju sve opsluživati što je naređeno.“

 

Na taj način sveti Jeronim protumači Gospodinove upute apostolima koje vrijede i za nas danas, jer i nama ostaje trajna zadaća nastaviti isto djelo spasenja koje je povjereno apostolima. Dok vršimo njegovo poslanje najbolje svjedočimo da nas uzašašćem k Ocu Isus nije napustio, nego da je na nas prenio svoju vlast. Štoviše on se uprisutnjuje u nama, ali i po nama među onima kojima naviještamo, koje krštavamo i koje poučavamo njegovim zapovijedima. Budimo vjerni njegovim odredbama i vršimo njegovu svetu volju dok i sami ne prispijemo u Očevu slavu u koju je uzišao on dovodeći do punine proslavu svoje ljudske naravi.

 

dr. don Ivan Bodrožić