Sveti Josip - zaštitnik očeva
Kad vam netko spomene Irsku, ako vas pitaju koja vas boja asocira na njih odmah biste rekli zelena. Ako vas pitaju za nogometni klub velika većina bi spomenula Celtic. A kad bi pitali tko im je zaštitnik i koga najviše slave rekli bi bez problema sveti Patrik. Kao i vaši odgovori, tako bi ljudi odgovorili i u drugim krajevima svijeta. Ako bi u svijetu pitali što ih podsjeća na Hrvatsku, vjerojatno bi čuli pojmovemore, turizam, nedavni rat, nogometna reprezentacija, šahovnica. Kad bi pitali za zaštitnika? Vjerojatno bi bio muk, upitnik „iznad glave“, čak pitanje zašto je to uopće važno. Za razliku od Irske gdje ne samo oni sami nego i veliki dio svijeta zna tko im je zaštitnik, u Hrvatskoj bi jednak upitnik i muk bio i kod samih građana. Ne baš kod svih, ali nije i da bi bila rijetka pojava. Jednako kao i Irci i mi smo poznati u svijetu kao zemlja gdje se velika većina ljudi izjašnjava kao kršćani, katolici.
Za razliku od nas Irci kršćani znaju i u praksi proslaviti bar zaštitnika svoje države. A Hrvati. Mi smo svoju državu čekali stoljećima, puno je žrtve i života uloženo u njeno stvaranje. Blagoslivljamo svoje domove, slavimo svoje zaštitnike bilo kao spomen na svoje krsno ime ili zaštitnike svoje župe, svojih gradova. Čak toliko „slavimo“ te dane da se hrana i piće pripremaju danima kad je „kirbaj“ ili „kirvaj“, dočekujemo goste, otvaramo širom kapije, činimo male svatove svake godine. Ma toliko slavimo da pored toliko gostiju ne odemo ni na misu, jer kako ćemo ostaviti goste, ručak će se ohladiti, a naš zaštitnik je ipak svetac pa će se pomoliti za nas. Da nas Bog očuva od nas samih. Nakon toga, tko bi se još sjetio i zaštitnika Domovine, zagovornika kojeg je Hrvatski Sabor još 1687. god. proglasio zaštitnikom hrvatskog naroda. Pa kad smo već uspjeli izboriti neovisnost države, a razvoj i obnova iste je usporena letargijom i osobnim interesima građana uz poticaje raznoraznih sustava i sistema koji namjerno koče taj razvoj i žele Hrvatsku, ali malo drugačiju od one koju su sanjale generacije Hrvata a izborili bezuvjetno branitelji, s krunicom uz sebe, tražeći potporu Božju za konačnu pobjedu. Pobjeda je došla, a narod sve više odmiče od krunice, od zaštitnika, od Boga a sve više biva gladan i gramziv.
Ako Irska uz svojeg zaštitnika ima devijacije uz djetelinu s četiri lista za sreću (a ne tri kako je svetac objašnjavao Trojstvo), pa Hrvati imaju primjer ljiljana kao simbol čistoće. Napokon se okrenimo čistoći. Čistoći u radu i razvoju a ne vječnom kemijanju, muljanju, traženjem lakšeg puta. Sv. Josip kao onaj koji je primjer skromnoga, Bogu poslušna i kreposna čovjeka. Uzor je jednostavna čovjeka, čestita radnika, koji je svojim poštenjem i uzornim životom skrbio za najsvetiju od svih obitelji. U njegove krjeposti ubrajamo: vjeru, šutljivost, poslušnost, te otvorenost planovima Božjim čak i onda kada su bili nadasve tajnoviti te su kao takvi izazvali tjeskobu, zabrinutost i neshvaćanje. Izbor zaštitnika nije mogao biti bolji za naš narod. Kad bismo bili ustrajni u vjeri, kad bismo bili marljiviji, otvoreni Božjim planovima u osobnom životu, a onda i kao narodu, bila bi to Hrvatska za koju su se borili i branitelji u Domovinskom ratu ali i svi koji su se borili za nju i prije rata a i sad u svakodnevnoj borbi – da Hrvatska koja se bliži rubu ne ode u provaliju tuđih interesa.
Takvom zaštitniku se treba utjecati u svakoj obitelji. Kao uzora i zaštitnika svete obitelji, kao uzora za sve očeve. Molitva svih članova: žene za muža, djece za oca, a ocu i mužu primjer sv. Josipa za apostolat i prikaz Radosne vijesti u svojoj obitelji i kroz nju. Svaka obitelj koja želi uspješan razvoj i napredak Domovine na današnji dan treba zajedno izmoliti bar jednu molitvu zaštitniku države. Zajednička molitva za zajednički rad i razvoj. A po primjeru baš sv. Josipa.
…promislimo…
Neka od danas svi znamo tko nam je zaštitnik, ne zato da to zna svijet. Nego da po njegovom uzoru opet postanemo predziđe kršćanstva. Onaj bedem koji čuva i brani vrijednosti po kojima se hrvatski narod ravna i prikazuje sebe kao takva već stoljećima.
Josip je pravi otac. Iako je Isus začet po Duhu Svetom, a ne u bračnom zajedništvu Marije i Josipa, Josip nije samo naizgled otac. Ivan Pavao II. podsjeća nas da je to istinsko i stvarno očinstvo »posljedica hipostatskog jedinstva, posljedica utjelovljenja Druge božanske osobe, Riječi Božje, Sina Božjega, Isusa Krista. Svojim utjelovljenjem Krist na sebe uzima sve ono što je ljudsko, napose obitelj, koja je prva dimenzija njegova postojanja na zemlji. U tom kontekstu i Josip preuzima ljudsko očinstvo«. I sama Marija, koja bolje od ikoga zna da je Isus začet po Duhu Svetome, govoreći o Josipu kaže: »Tvoj otac« (Lk 2,48). »To nije samo prikladna fraza. Riječi Isusove majke ukazuju na svu stvarnost Utjelovljenja koja je sastavni dio otajstva Nazaretske obitelji.«
U odnosu na Isusa, Josip je svoje poslanje odgojitelja vršio u potpunosti. »Zadaća mu je bila odgajati Isusa, dakle hraniti ga, oblačiti, poučavati ga Zakonu i zanatu, u skladu s očinskim obvezama.« I ovdje je riječ o jednome vrlo važnom vidu otajstva Utjelovljenja: Isus, koji je bio u potpunosti Bog, nije bio čovjek samo prividno. Kao svako ljudsko biće, doista je morao proći kroz sve stupnjeve rasta. Doista je napredovao »u mudrosti, dobi i milosti« (Lk 2,52). Iako je bio otac jednog sasvim izvanrednog djeteta, Josip nije pomislio da bi se zbog toga trebao odreći odgojnog poslanja koje mu pripada.
Josip je otvoren Božjoj volji: kad uzima k sebi Mariju, svoju zaručnicu koja je trudna, kad se suočava s Isusovim rođenjem u najblaže rečeno nepriličnim okolnostima ili kad bježi od ubojitoga Herodova ludila, sveti Josip mirna srca prihvaća ono nepredviđeno, neshvatljivo. Josip podsjeća sve očeve: iako treba predviđati, organizirati, voditi svoje poslove kao »dobar otac obitelji«, treba znati i odreći se svih lijepih planova i slijediti Božju volju kako god zbunjujuća ona bila. I nikada ne biti zabrinut, jer Bog bolje od ikoga zna što je kojoj obitelji potrebno. Josip je radnik: pokazuje nam da je rad (ili bi bar trebao biti) izraz ljubavi. Između svega onoga što je Josip naučio Isusa, »jedna je krjepost imala posebno važnu ulogu: profesionalna svijest«. Više nego itko drugi, sveti Josip posvetio je rad. On nam govori da se vrijednost nekog rada ne mjeri novcem koji donosi, nego ljubavlju koju se u njega ulaže. Josip, koji je s radošću obavljao svoj zanat i s ponosom taj zanat prenio na svog sina, posebno je blizak nevolji mnogih očeva obitelji koji nemaju posla, koji bolno osjećaju poniženje zbog nezaposlenosti i tjeskobu nesigurne budućnosti.
Josip je ponizan: niti se uzoholio što je izabran da bude otac Sina Božjega, niti se skrivao iza neke navodne »nedostojnosti«. Mogao se osjetiti smrvljen zadaćom koja ga je dopala, mogao je odbiti govoreći: »Nisam za to sposoban«. Nije bilo tako, jer Josip nije usmjeren na sebe, ne oslanja se na svoje snage. Josip sve očekuje od Boga. S punim povjerenjem čini ono što Bog od njega traži. Nema nikakvih »kompleksa« u odnosu na Isusa: s autoritetom stoji na svom mjestu oca zato što mu to mjesto pripada. Podsjeća nas na to da je dovoljno činiti svoju dužnost, vrlo ponizno i jednostavno, svakog dana, ne brinući se zbog svojih ograničenja nego se potpuno oslanjajući na Boga. Josip poziva očeve da stoje na svojem mjestu bez bojažljivosti i bez kompleksa, zato što im je to mjesto Bog povjerio.
Sveti Josipe - moli za nas!
Preuzeto sa: http://www.vjeraidjela.com/sveti-josip-zastitnik-domovine/