Ljubi me kakav jesi

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem ...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.« »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

 

Lk 11, 5-13

 

 

Današnje evanđelje stavlja nam pred oči dvije, tako svagdanje i ljudske stvarnosti: prijateljstvo i ustrajnost u molitvi. Mogli bismo postaviti pitanje: što im je zajedničko? Gotovo smo u napasti pomisliti da niti ne idu jedna uz drugu. Prijateljstvo bi trebalo, čini nam se, biti nešto što ne iziskuje napor ustrajnosti. Naprotiv, pravo, istinsko prijateljstvo plod je ustrajnosti suživota, darivanja i primanja. Prijatelj je dar, dar druge osobe koja nam ne dariva stvari već samu sebe. Da bismo taj dar očuvali, često i od naše sebičnosti, potrebna nam je molitva i tiha ustrajnost u prihvaćanju drugoga koji svojom originalnošću mijenja nas i naš svijet. Prijateljstvo je onaj prostor duha u kojem nisam sebi najvažniji, prostor u kojem se moje 'ja' spremno i iz ljubavi žrtvuje za dobro, za radost prijatelja. Kao čovjek iz evanđelja, koji prekida svoj san, ustaje iz svoje postelje i ide u susret drugome. Molitva je upravo taj susret s drugim, s Bogom. Susret u kojem čovjek izlazi iz sama sebe, iz svoje uhodane i sigurne stvarnosti i upućuje se dosad neistraženim putovima Božje ljubavi. Putovanje je to na kojem čovjek treba suputnika, potreban mu je sugovornik, kako molitva ne bi bila monolog već dijalog s Onim koji razumije naš govor i našu šutnju.



Često nam se čini kako uzalud molimo, kako naše molitve nisu uslišane. Postoje u nama određene sheme molitava i mi ostajemo u njima kao u toploj postelji. A molitvi je, kao i prijateljstvu, vlastito da je uvijek nova, svježa, iznenađujuća. Ona je prostor u kojem nadilazimo naša dosadašnja iskustva i svakim danom obogaćuje nas nečim novim. Kao i prijateljstvo koje nas tjera da za prijatelja učinimo svaki dan nešto novo, nešto drugačije. Današnje nam evanđelje govori o molitvi koja ište i prima, koja kuca i kojoj se vrata otvaraju, koja traži i nalazi. Molitva nas, kao i prijateljstvo, čini boljim ljudima, probuđuju u nama sposobnost otvoriti se i ostvariti u odnosu sa bližnjima i s Bogom. Izazov je to danas, kada je čovjek sve više sklon zatvaranju u svoj vlastiti i sigurni svijet, u kojem bližnji ostaje poznanik ali nikada ne postaje prijatelj. Svijet je to u kojem Bog nije suputnik, već slučajni prolaznik na jednom od perona našeg života.

 


Ponekad znamo propustiti priliku za susret sa prijateljem, s Bogom, jer nam se čini kako nije prikladno vrijeme, kako je već kasno. Za prijatelja nijedno vrijeme nije krivo vrijeme, a Bog želi biti naš prijatelj. On želi da slobodno i bez ljudskih obzira dođemo i kucamo na vrata Njegova srca, uvijek spreman dati nam kruha od kojeg se više ne gladuje, napojiti nas vodom od koje se više ne žeđa. Usudimo se danas ustrajno kucati na vrata Očeve dobrote i moliti Ga da nas obdari Duhom Svetim.

 

… a danas Krist govori Tebi,…

 

Ljubi me kakav jesi

 

“Poznajem tvoju bijedu, borbe i nevolje tvoje duše, nedostatke i nemoć tvoga tijela.

Znam tvoju krhkost i lomnost, tvoje grijehe, i svejedno ti kažem: Daj mi svoje srce, ljubi me kakav jesi.

 

Ako čekaš da budeš anđeo kako bi se prepustio ljubavi, nikad nećeš ljubiti.

Iako si plašljiv, preuzeo si obvezu težiti krjeposnu životu.

Iako često činiš one grijehe koje ne bi želio, ne dopuštam ti da me ne ljubiš… ljubi me kakav jesi.

 

U svakom trenu i u bilo kojim okolnostima, u gorljivosti ili suhoći, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me kakav jesi…

Hoću ljubav tvoga siromašnog srca; ako čekaš da budeš savršen, nikad me nećeš ljubiti...

 

Dijete moje, pusti me da te ljubim, hoću tvoje srce. S vremenom ću te sigurno promijeniti, ali za sada te ljubim takva kakav jesi.

Hoću da i ti činiš isto; hoću da vidim kako se iz ponora bijede uzdiže ljubav; želim čuti tvoj usklik: “Isuse, ljubim te!”

Želim jedino pjesmu tvoga srca, ne treba mi ni tvoje znanje, ni talenti.

Samo jedna stvar mi je važna, vidjeti da sve činiš s ljubavlju.

 

Nisu vrline ono što tražim; ako bih ti ih i dao, toliko si slab da bi samo hranile tvoje sebeljublje.

Mogao bih te odrediti za velike stvari, ali ne, bit ćeš beskorisni sluga; uzet ću ti i ono malo što imaš,

zato što sam te stvorio jedino za ljubav.

 

Danas stojim na vratima tvoga srca kao prosjak: ja, Kralj kraljeva.

Kucam i čekam; požuri mi otvoriti. Nemoj trnuti svoju bijedu: kad bi ti savršeno poznavao svoje siromaštvo, umro bi od bola.

Ono što bi mi najviše ranilo srce jest vidjeti da mi ne vjeruješ i da sumnjaš u moju ljubav.

 

Želim da misliš na mene u svakome trenutku dana i noći; hoću da činiš pa i najbeskorisnije stvari samo za ljubav.

Računam na tebe, daruj mi radost…

 

Ne brini se ako ne posjeduješ vrline; dat ću ti svoje. Kad budeš morao trpjeti, dat ću ti snage.

Dao si mi ljubav, dat ću ti da znaš ljubiti više no što možeš sanjati. Ali sjeti se, ljubi me kakav jesi.

Bilo što da se dogodi, nemoj čekati da postaneš svet kako bi se prepustio ljubavi.

Ljubi me kakav jesi!”

 

(Mons. Lebrun)