Gospodin moj i Bog moj

"Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu."

Iv 20, 19-31

»Gospodin moj i Bog moj«

 

Evanđelist Ivan piše svoje evanđelje s namjerom »da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu«. Ni više ni manje. Ali zgoda o apostolu Tomi (nazvanom »nevjerni Toma«), o kojoj slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku, kao da je sve samo ne prikladna za govor o vjeri koja usrećuje. Jer, zamislimo si, kakva je bila blamaža za jednog njegova učenika da je upravo tada bio odsutan kada Uskrsnuli dolazi, ne doživljava radost ponovnog susreta s Njim, iz groba ustalim i proslavljenim. Ali upravo njega, sumnjičavog, koji bez dokaza ne želi i ne može vjerovati, Ivan počašćuje tom uskrsnom pripoviješću. Pored njega mogu stajati i Marija Magdalena, prva svjedokinja uskrsnuća, i Petar, prvi od dvanaestorice. Sve ostale uskrsnuli Isus susreće u zajednici, njih troje osobno, i progovara im od srca k srcu. Tri životne priče koje nam daju misliti. Kao što je to bilo s Tomom, tako je i kod Marije Magdalene i Petra: ne shvaćaju, ne mogu razumjeti, moraju posebno biti poučeni. Marija Isusa drži za vrtlara, Petra Isus tri puta pita ljubi li ga jer ga je tri puta zatajio. Nitko od ovo troje ljudi nije savršen, ne može se pohvaliti da razumije i prihvaća u potpunosti Uskrsloga, sve troje je manjkavo, ograničeno i zbog toga svima nama tako blizu. Kamo bismo došli mi, s našom vlastitom, manjkavom vjerom da nam Ivan govori o junacima i junakinjama? Jer uskrsno iskustvo to troje ljudi s Isusom nije završeno, iz svega doživljenoga oni tek moraju učiti, uvijek iznova »doticati« i čuvati ono što mora ostati kao posljedica susreta s Isusom: Marija Magdalena mora naučiti da Gospodina ne može »držati« jer se on ne da konzervirati. Petar će morati prihvatiti da će biti vođen kamo neće htjeti i da ima stvari na koje on ne može utjecati, koje su pridržane samo Bogu. Toma će Gospodina morati uvijek iznova zatvorenih očiju »doticati«, i truditi se biti tamo gdje Gospodin dolazi.

 

Toma, Marija Magdalena i Petar – tri konkretna lika, tri glasa u nama. Tome smo i mi onda kada nismo tamo gdje bismo morali biti, kada nam je sve drugo važnije od Božje blizine. Marija Magdalena smo i mi kada Gospodina ne prepoznajemo jer dopuštamo da nam vlastita patnja zatvara oči. Petar smo i mi kada mislimo da možemo i moramo utjecati na ono što je u Božjoj vlasti i moći. No, isto tako vrijedi: ja sam Toma kada kažem: Gospodin moj i Bog moj! Ja sam i Marija Magdalena kad mi se oči otvore i vidim da je to On a ne vrtlar. I Petar sam kada dopustim da me On vodi kamo on želi. I zato nam danas Ivan evanđelist pripovijeda tu zgodu s Tomom – da vjerujemo i da po toj vjeri u Uskrsloga imamo život, život u punini.