Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka suza nestaje. Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

 

Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih. Današnje generacije su navikle blagdan Dušni dan, još zvati „dan mrtvih“, što je netočno. Nije točno s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, „most“, mučno rađanje u novi život, život s Bogom „oči u oči“. Prošlost, sadašnjost i budućnost – ove tri stvarnosti prožimaju naše ljudsko iskustvo vremena i povijesti. Prošlost je nepovratna, sadašnjost nam izmiče između prstiju, budućnost nedogledno otvorena. Cjelini života pripadaju sva tri vremena. Sjećanja na one koji su otišli s ovoga svijeta i misao na neupitnu isto takvu stvarnost za svakoga od nas živućega, stavlja uvijek iznova postavljeno pitanje: „Čemu i što je naša egzistencija?!“ Svaki dan više ujedno je jedan dan manje. Umire djetinjstvo i rađa se mladost, umire mladost i dolazi starost.

 

Dan Svih svetih kao i Dušni dan trebali bi nas podsjetiti da jedanput propušteno ne da se više nadoknaditi. Prilika je prokockana, slavlje propušteno, vrata zaključana. Svjetiljka života ne gori vječno, moram se pobrinuti za ulje dobrih djela.