Dan Domovinske zahvalnosti - Snježna Gospa
5. kolovoza bi, prema onome što slavimo – Gospu Snježnu, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan branitelja, trebao biti uistinu dan vjere, ponosa i zahvalnosti, dan kada samim time ključamo od radosti i zadovoljstva. No, nažalost, nama nekako ti dani bivaju podsjetnik na tugu, na nikad neprekinutu nit ponižavanja hrvatskog naroda i stalnu prijetnju zatiranja vlastitog identiteta. Kao da smo izgubili pravi smisao kako obilježavanja “vjerskih dana”, tako i “državnih”. Naime, može se primijetiti kako postoje i za jednu i za drugu “stvarnost” oprečni stavovi, dok “zlatna sredina” najčešće izostaje. Zapravo, možda je točnije reći kako se stječe dojam da je tako.
Tako, primjerice, gotovo bilo kakav govor u javnim medijima o bilo kojem (katoličkom) blagdanu redovito biva toliko površno i paušalno predstavljen, sveden ili na ismijavanje ili na nešto prilično nevažno i nepotrebno, da se i vjernik dobrano zapita o smislu slavljenja blagdana. S druge strane, sasvim oprečan stav zauzimat će pojedinci i razne skupine izrazito vjerskog karaktera, takvi koji će blagdan ili nekog sveca toliko glorificirati da će ga gotovo izjednačavati s Bogom, a nerijetko će uz to dobrano zagaziti u praznovjerje.
U tom smislu, itekako se može uočiti kako najvećem broju današnjih ljudi nedostaje onaj “srednji put”, takav koji će poznavati pravi smisao postojanja blagdana – “blagog dana” ili još više “dana punog blaga”, dana koji nas na poseban način, preko otajstva kojega slavimo ili preko života sveca kojega tada liturgijski častimo, približava Bogu i učvršćuje u vjeri. Upravo zbog takvog nedostatka, ovakavi dani postaju pomalo i tužni i prazni, ili barem nedovoljno puni. Valjalo bi nam svima raditi na popunjavanju tih praznina. Još je možda veća sjeta, ma zapravo i duboka bol, kada su u pitanju državni praznici ili ljepše rečeno domovinski blagdani.
Itekako i ovdje uočavamo dvije krajnosti, a obje peku. S jedne strane, vidimo, o, itekako vidimo da nam oni, koji bi po naravi stvari trebali prednjačiti u domoljublju, jer vode ovu državu i imaju utjecaj na najvažnije državne resurse, tu državu (ne državu, nego domovinu, ma ne ni domovinu, nego Domovinu) ne vole i čine sve kako bi nas uvjerili da je voljeti Domovinu zapravo desničarstvo, i to ono krajnje, a koje će uvijek lako povezati s ekstremizmom poput ustaštva i tako svako iskreno domoljublje i njegovo javno pokazivanje u startu srezati. Dosljedno, naprednost se kod njih vidi u posebno izraženoj otvorenosti prema “svjetskome”, “europskome”, otvorenosti prema svim religijama i kulturama i sl., dakako, na uštrb “mojega”, na uštrb moje Domovine, moje vjere, moga jezika i moje kulture. I, opet dakako, ne čine to iz kulture i stvarne otvorenosti prema drugima, nego baš zbog toga što je to izvrstan put da se “gazi moje”.
E, da, to je ona bol, bol koja prodire u najdublju čovjekovu srž, bol koju jasno osjećaš i imaš snažnu potrebu pobuniti se protiv toga, ali ne znaš kako. Zapravo nemaš načina kako. Jer takvi kao ti, bez obzira što su u najvećem broju, nemaju baš nikakvog utjecaja. Oni su “raja” u vlastitoj domovini i njima vladaju gospodari koji ne poznaju niti tvoju ljubav, niti tvoju vjeru, niti tvoju kulturu, niti tvoj jezik, a sve čine da to isto i ti zaboraviš.
Upravo zbog osjećaja takve nepravde i zbog pitanja kojega si stalno postavljaš: "Jesmo li mi jedini narod na svijetu kojega je sramota držati ruku na srcu dok se pjeva himna ili kojega je sramota objesiti zastavu?", dolazi do one druge krajnosti, odnosno dolazi do određenog oblika ekstremnosti. Svaki oblik ekstremnosti kod Hrvata, bilo kad u povijesti, izniknuo je upravo na takvoj nepravdi i gaženju hrvatskog bića i zato ga, iako ne opravdavam, razumijem. I bojim se, uistinu se bojim, da će se opet pokrenuti. Ne zbog mržnje, ne zbog htijenja nanošenja nekomu nepravde, nego zato što se gazi Hrvata usred njegove Domovine.
Ta tako jasno izražena oprečnost posebno dolazi do izražaja u obilježavanju ovakvih dana. Dana koji bi, po naravi stvari, trebali biti obilježeni dostojanstveno i s puno poštovanja – prema braniteljima, prema poginulima, prema živima, prema svakom Hrvatu, jer to je – naš dan. A znamo da to neće biti. I zbog toga na njihovo obilježavanje pada duga, duga i zloguka sjena. Bez obzira na sve, pokušajmo ovaj dan obilježiti dostojanstveno. Dičimo se svojim hrvatstvom, svojom vjerom, svojom kulturom i svojim jezikom, i odgajajmo svoju djecu u tom duhu, jer su to vrijednosti koje samo onaj tko ih nema može nazvati bezvrijednima, i jer su to vrijednosti koje bi itekako valjalo ostaviti naraštajima u naslijeđe.
Svima koji razumiju značenje ovoga teksta – od srca čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, svim braniteljima čestitam njihov dan, a neka nas sve prati obilat blagoslov i zagovor Gospe, Gospe Snježne.
Preuzeto sa: http://www.vjeraidjela.com/gospa-snjezna-dan-pobjede-i-domovinske-zahvalnosti-i-dan-branitelja-dani-tuge-ili-ponosa/