Vjerojatno bi malo vjernika hodočasnika moglo točno definirati sadržaj ovog najvećeg blagdana Blažene Djevice Marije. Ljudi vjernici, hodočasnici, jednostavno znaju da je to Velika Gospa, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Velika Maša. To je dan kad se ide Gospi hodočastiti, dan kad se čovjek može izmoliti, ispuniti svoje zavjete, preporučiti, napjevati do mile volje. To je jednostavno raspjevani blagdan. Velika Gospa je blagdan kad se s ponosom sjećamo dogme naše vjere: da je Marija dušom i tijelom po završetku svoga zemaljskog života uznesena u slavu neba u društvo sa svojim uskrsnulim Sinom Isusom. To je završnica njezina Bogu predanog života, vrhunac i cilj kojem je okrenuta svaka ljudska egzistencija. Veliku Gospu najprije prepoznajemo kao vjernici u poniznoj službenici koja je prihvatila Božji izazov i svoj je život uskladila s Božjom riječju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” Takva se pojavljuje i pred Elizabetom gdje dolazi služiti makar je njoj, poniznoj službenici, Bog učinio velika djela. Elizabeta, njezina rođakinja, majka Ivana Krstitelja, nju će prepoznati kao Majku Gospodina svoga, a izreći će nad njom prvi i najglavniji blagoslov i blaženstvo, a to je blaženstvo vjere: Blažena ti što povjerova!

 

Veliku Gospu prepoznajemo i u slikama iz Staroga i Novoga zavjeta. U Starom zavjetu na početku Biblije, kad su Adam i Eva pali u grijeh nepovjerenja prema Bogu i sagriješili, Bog nije ostavio čovjeka bez nade. Nasuprot zmiji, simbolu zla i đavla, Bog podiže znak žene koja će s plodom svoje utrobe zmiji zgaziti glavu. U Novom zavjetu, u posljednjoj knjizi Biblije, u Otkrivenju (Apokalipsi), otkriva nam se veliki i strašni znak zmaja. To je rušilačka, negativna, arogantna sila koja više ne skriva svoje nakane, kako je to bio slučaj kod zmije. To je simbol zla u svijetu, simbol sotone. Nasuprot zmaju drugi znak: znak žene, simbol nježnosti i ljubavi, dobrote i ljepote; žena je trudna, ona je nositeljica života, donosi nadu budućnosti. Koliko god žena izgledala slaba u odnosu na strahovitu silu zmaja, ipak žena izmiče podvalama i nasrtajima zmaja. Pobjeđuje ljubav, pobjeđuje dobrota i život. I upravo to je Velika Gospa. Ona i danas želi podignuti nadu u ljudskim srcima. Najprije je to uzdignuće dostojanstva žene.

 

U svakom vremenu, sigurno i zbog mentaliteta kojim je dominirala muška i patrijarhalna oholost, postojala je opasnost da se ženu degradira u predmet zabave i užitka, ropstva i poniženja. U Velikoj Gospi ono najdublje u ženi podignuto je na dostojanstvo neba. Velika Gospa je majka lijepe ljubavi, simbol ljepote i čistoće, pobjednice nad svim silama koje žele zarobiti i iskoristiti žensko tijelo za sebični užitak. Nadalje, Velika Gospa je jedinstveni znak nade. Iz slika Svetog pisma jasno je kako je zlo u svijetu veliko, kako je to prisutno u svim vremenima, kako je na momente sve to zastrašujuće. Ipak, poruka je Gospina: pobjeda je na strani dobra. Pobijedit će žena, nositeljica života, simbol ljubavi. Pobijedit će ono što je Božje. To je apsolutna istina koju nam donosi Biblija. Izazov svakom čovjeku pa i nama danas je jedino važno pitanje: na kojoj se strani ja nalazim? Nitko od nas nije neutralan u pogledu izazova dobra i zla. Velika nas Gospa zove da se stavimo na stranu dobra, kako bi dobrota i ljubav i u nama i po nama pobijedile svako zlo svijeta.

 

fra Zvjezdan Linić

 

Bog je tijekom povijesti spasenja davao svome narodu obećanja da će ga uvesti u zemlju kojom teče med i mlijeko, a koja je po njegovim obećanjima i dobila naziv obećana zemlja. A Abraham je bio prvi kojemu je Bog obećao dati zemlju kojom je hodio jer je bio spreman napustiti sigurnost svoje zemlje i očinskog doma i poći u zemlju Božjeg objavljenja, da stekne istinsko iskustvo Boga slušajući njegov glas i čvrsto se njega držeći. Isto je tako Gospodin obećao Abrahamovu sinu Izaku, pa onda Jakovu dok nije od njega nastao cijeli narod koji se smatrao baštinikom Abrahamovih obećanja jer je bio dionikom njegove vjere. Stoga su pobožni Izraelci iščekivali da se na potomstvu, to jest u izabranom narodu ostvare dana obećanja. U njima su trebala biti sabrana sva očekivanja i sve nade od Abrahama pa do posljednjeg pripadnika naroda koji se imao roditi. Da su očekivanja Izraelova bila upravo takva prenijet će Marija u svom Veliča u kojem veli kako će se Gospodin spomenuti „dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka“.Kad Marija kaže “spomenu se dobrote svoje” isto je kao da kaže ispuni svoja obećanja. Isto tako vidimo da se nije radilo o vremenitom, privremenom ili kratkoročnom ispunjenju obećanja, nego o onom konačnom. Očito je da nam izrazom ‘dovijeka’ Marija izriče da su takva obećanja trebala biti napokon ispunjena u potpunosti. Božji su darovi neopozivi, te je i njegovo obećanje bilo nepogrješivo dano, s time da je trebalo čekati konačno ispunjenje nakon kojega se nije imalo što više dopuniti. Obećanje o kojemu je riječ trebao je biti događaj s obilježjem konačnosti nakon kojega jedino još preostaje ona vječna punina.

 

Veliča  duša moja Gospodina
i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo.
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.

 

Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

 

Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.