Uzašašće Gospodinovo - Spasovo

Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća Kristova ili Spasovo. Ta svetkovina označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima, a broj od „četrdeset dana“ znači puninu njegova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva. Uzašašće pak znači da je on sada i kao čovjek uzdignut u božanske sfere, da je i kao čovjek postao gospodar neba i zemlje, da je sjeo zdesna Bogu. 

 

Četrdeset dana nakon Uskrsa, a deset dana prije događaja silaska Duha Svetoga nad apostole, Isus je uzašao na nebo. Uzašašće je prekretnica koja predstavlja prijelaz od „djela Kristova“ na „djelo Crkve''. Isus je još na Posljednjoj večeri u velikosvećeničkoj molitvi nagovijestio da odlazi, da je on svoje djelo dovršio, ali da će ponovno doći na svršetku vremena te da u isto vrijeme trajno ostaje prisutan među svojima na sakramentalan način. Moli i potiče svoje da ostanu „u njegovu imenu“ te da nastave njegovo djelo. A njegovo je djelo da učine njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Jednako tako im je navijestio slanje Duha Branitelja, Parakleta, Duha Istine, koji će ih čuvati u njegovu imenu i u istini.

 

Ovo je okvir u kojem se nalazi identitet Crkve. Ona je Kristova zajednica. On je temelj i razlog njezina postojanja. Ona nastavlja njegovo djelo. Ima njegovu vlast. On je trajno prisutan u njoj na sakramentalan način te su život i djelotvornost Crkvi zajamčeni ostajanjem u njegovu imenu. To pak podrazumijeva da čuva i vrši njegovu riječ te da euharistija bude izvor njezina života i međusobnog zajedništva.  S obzirom da će Crkva u svom životu nailaziti na različite izazove i iskušenja, ona treba Duha Svetog, Duha Branitelja i Duha Istine, koji je trajno uzdržava i vodi. Samo s njime ona može odoljeti svim protivštinama i zabludama, bilo onima koje dolaze iznutra ili onim koje joj prijete izvana.  Snaga i istina Crkve nije ljudska. Ne nalazi se u žilavosti i mudrosti njezinih članova, nego u Duhu Svetom koji na poseban način u njoj boravi.

 

Uzmemo li u obzir da je prvo djelo Crkve bilo zajednička molitva i iščekivanje Duha Svetoga, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, onda dobivamo cijelu sliku koja odražava stvarnost Crkve. Ona je zajednica koja trajno živi ukorijenjena u Kristu te trajno, napose po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju, moli i osluškuje poticaje Duha Svetoga koji upravlja njezin život i djelo. Crkva nadalje nije samo zajednica koja pronosi Kristovu riječ i dijeli njegove milosti za vremeniti život. Ona nije samo pogledom usmjerena prema vječnosti, u kojoj se nalazi spasenje svega svijeta. Više od toga, ona je eshatološka zajednica koja na obredno-znakovit način već sada, ovdje u vremenu, živi buduću i nadvremensku stvarnost, spasenje, a koje se potpuno ima ostvariti o ponovnom Kristovu dolasku. 

 

Zato u liturgiji Uzašašća možemo s vjerom istaknuti da je Kristovo uzašašće i naše uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava" (zborna molitva). On nas „nije napustio, nego nam je dao nadu da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je On, naša Glava i prvijenac“ (iz predslovlja). Područje Crkve ujedno je područje gdje bi svoj identitet i svoju posebnu ulogu trebao pronaći svaki današnji član Crkve. Mi nismo samo pasivni promatrači nekog povijesnog događaja, kojeg s određene distance promatramo i njime se nadahnjujemo za život u svom vremenu, nego smo zajednica koja je uronjena u Krista, jednako kao i ona prva. Kristov poziv jednako je upravljen i nama danas, te je temelj naše nade i zalog buduće slave među svetima. Današnji čovjek, u ovom vremenu depresije, razočaranja nad samim sobom, iako to neće priznati, čini mi se, ponajprije je potreban istinskih svjedoka spasenja, tog eshatološkog iskustva, koje će otvoriti obzore njegova života i uzdignuti ga iznad vremenitog i prolaznog te mu ukazati na njegovu spasenjsku predodređenost.

 

don Marinko Mlakić