Treća nedjelja došašća podsjeća nas da je radost temeljna značajka cijelog došašća, a osobito ove treće adventske nedjelje koja se od davnine zove ‹nedjelja Gaudete – Radujte se›. U završnom odlomku iz prve poslanice Solunjanima Pavao piše: “Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!” Radost je mjesto iskustva Božje blizine. U svakidašnjemu vjerničkomu životu vidljiv je nedostatak osjećaja za to da se Bog susretne u radosti. Najčešće vežemo Boga uz ono što je teško, bolno i ozbiljno, a ne prepoznajemo ga ondje gdje nam srce zaigra od radosti. Današnja nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu. Kako do radosti? Dobro se prisjetiti dva jednostavna pravila: Radost ne možemo stvoriti, ali se ona može izabrati! U prvi mah, izjava nam se čini proturječna. Međutim, ona želi reći da se može učiti radosti! Ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onome što nam se događa. Ljudima se događaju slične stvari (npr. gubitak posla, bolest, smrt), ali je reakcija drukčija. Pesimist će reći: ‘Čaša je napola prazna!’ Optimist kaže: ‘Čaša je napola puna!’ O nama ovisi što ćemo vidjeti. Može se proklinjati tamu ili upaliti svjetlo!

 

Došašće je vrijeme nade. To nije vrijeme jeftinih obećanja kojih se nitko ne može držati. Nada je jednostavno optimizam. S obzirom na  privredni razvoj, klimatske krize, neznatan  broj rođenja nema najave  optimizma. Dobro ali nada. U čemu je razlika? Optimizam misli: To već nije tako loše! Mi ćemo već uspjeti! Nada je naprotiv realistična. Ona ne bježi od onoga što je teško,  niti se bavi uljepšavanjem. Vjeruje u to da Bog također i u najvećoj nevolji daje oslonac. Duboka je bila nevolja pred dvije i pol tisuće godina u kojoj je prorok govorio riječi nade svome  siromašnom, potlačenom narodu, a koje danas na treću nedjelju Došašća čitamo u svetoj misi. Moglo bi se kazati da su ove riječi dvije i pol tisuće godina mlade. One pristaju nepromijenjene i danas. Što čini prorok da ne bi potonuo u jednom vremenu koje je bilo puno nevolje kao i naše? On gleda u Boga i nalazi utjehu u nevolji. Nada znači pouzdati se u Boga protiv svake nade. Tako prorok postaje glasnik nade. On zna da je ovlašten donositi nadu. Bog mu u tome daje snagu: “Duh Gospodnji na meni je!”

 

Rijetko je naći one kojima nije potrebno ohrabrenje. Razumljivo je da oduševljenje lako splasne, jer život ima svoju težinu i zapetljaje. No, Bog ne ostaje po strani. Došao je u svome Sinu i pokazao koliko gladuje za čovjekom. Zato kad se sa zabrinutošću odnosimo prema krizama, valja nam imati na umu da životni lomovi i raskoraci -  a njima su obilježene brojne krize – mogu se i moraju motriti očima vjere. Bog nije zaustavljen pred krizama. Božja djelotvorna prisutnost ne zaobilazi naša životna ratišta na kojima se često gubi i gdje je svaka pomoć dobrodošla. Došašće nas jakim biblijskim tekstovima, a nadasve Ivanovim glasom, dovodi na ratište vlastitog rasta. Iz vjere u Božju blizinu valja se dati ohrabriti izazovima koji od nas očekuju veću zauzetost u životu. Baš kao i Ivan, jučer i danas, pred velikima i malim, ljudima vjere i ljudima nevjere, kršćanin je pozvan biti glas nepokorene savjesti koja se oštri, odgaja i razbuđuje iz Božje riječi. Kao drevni proroci, a među njima posebno mjesto pripada Ivanu, pozvani smo vjernički se obračunati s vlastitim dvojbama, nedoumicama, obmanama i ograničenjima. Proročka Crkva, Crkva koja trajno živi iz gorljivosti za Božju stvar u svijetu. Crkva je pozvana biti glas koji okuplja glasove istine, kao i glasove onih koji su bez glasa u pustinjama današnjice. Kršćani bez proročke dimenzije, a to vrijedi i za Crkvu u cjelini postaju i ostaju zarobljeni besplodnim tradicijama građanske religije, istinom koja nikoga ne uvjerava i nikoga ne oblikuje.