„Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.« Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu. I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza,koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.« Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. „

 

Mk 14,12-16.22-26
 

 

Vjerujemo u Boga koji se daruje kao hrana našoj gladi, kao snaga na našemu zemaljskom putu. Danas slavimo povijest koja je Božjim zahvatom ljubavi postala sadašnjošću. Veličanstvena Božja djela tiču me se izbliza; nisu prepuštena papiru, nego su urezana u moje tijelo: Euharistija je spomen-čin koji je živ, otvoren, preobražavajući; on potiče na uvijek novo, a ne na ponavljanje staroga. Euharistijsko otajstvo dovodi u pitanje ustaljene običaje i navike, odnose među ljudima, poredak svijeta. Baš to slavimo danas i svaki put kada smo na Euharistiji. Čujemo riječi: 'Tajna vjere.' Zbilja koju izražava riječ tajna – mysterium; zbilja, koja je u dnu riječi mistika, dolazi od grčkoga glagola myo – zatvoriti oči i osjećaje i ne prepustiti se iluziji, već ući u drukčijost; dopustiti zbilji da bude drukčija; točnije da bude zajedništvo Boga i čovjeka. Božja drukčijost kao naša radost; Njegovo božanstvo – naše čovještvo. Današnja naviještena riječ progovara o Bogonaklonosti prema čovjeku; o njegovom prigibanju da bismo ga susreli.

Otajstvo je to, a ne zagonetka. Zagonetke se rješavaju, otajstvo nikada. U otajstvu se može boraviti, kretati svim čuvstvima, dušom i tijelom, razumom i vjerom. Otajstva se ne otkrivaju, ona se objavljuju. Zaboravljamo to prečesto i u Crkvi. Danas nam posebno odzvanjaju Isusove riječi: 'Uzmite i jedite'. Taj poziv danas proslavljamo kao prepoznavanje da 'Bog nije nikada tako čeznuo za nečim, kao za tim da bude s čovjekom' (Meister Eckhart); prepoznavanje da je Bog tu i onda kada mi nismo tu... Euharistija nije nagrada za nešto, jer nitko ne zaslužuje Euharistiju koja je dar. Bilo bi loše da Euharistiju primamo zato jer mislimo da smo savršeni, jer se smatramo dobrima. Pružiti ruke ili usta prema Euharistiji znači priznati svoje ograničenosti i potrebe, nedostatnosti i nedosljednosti. Ne osjećamo se savršenima, nego obdarenima, pomirenima, voljenima, bez obzira na svu bijedu u sebi. Živim, dišem, ponovno počinjem hodati zahvaljujući spomenu na zagrljaj koji se svakodnevno obnavlja i koji obnavlja čovjeka.

Čovjek koji je Euharistijski pobožan nema pred Bogom dah samo za uzdisaje, žalopojke i zazive, nego i riječ zauzetosti za sve kojima je čovjek nanio zlo. Tipičan miris Euharistije nije samo miris tamjana, nego miris ljudskosti; čovjeka koji je poput kruha. Jao nama ako Euharistija koju slavimo izgubi dobar okus kruha, jer time gubi okus Krista koji se prinio za nas, da svijet ne obljutavi i da ima od čega živjeti. Uzmite i jedite da bi svijet imao od čega živjeti... Ova nam svetkovina daje do znanja da Kristu mjesto nije ponajprije u svetohraništu nego u nama kršćanima: on je hrana našoj svetosti, a mi istinska svetohraništa. Sav ures, cvijeće, svjetla, boje i glazba kao izričaji slavlja pokazuju što se događa u svijetu kada se kršćanska zajednica hrani 'kruhom života': zbilja postaje preobraženom. Uobičajenost postaje neobičnom snagom ljubavi koja iznutra prožima ljude i stvari i daje im značenje. Euharistija za nas kršćane nije tek 'biti s Kristom' u prisnom i nutarnjem odnosu, nego znači upuštanje u pustolovinu koja postaje poslanjem – biti čovjek.

Hraniti se Kristovim tijelom i krvlju znači postati preobražen, biti drukčiji. Primajući taj kruh, prožet Božjim Duhom, prihvaćamo odgovornost da se predajemo drugima. Nismo li toliko puta svjedoci oštrih kritika na naš račun: da netko ide na misu i prima pričest, a živi u suprotnosti sa značenjem tih gesta? Uistinu, pričest nema smisla ako se ne predaje ono što se prima, ako se ne živi euharistijski. Uzalud nam je vjerovati da je Krist stvarno prisutan u prilikama kruha i vina, ako mi tu prisutnost ne očitujemo u našim životnim prilikama. Na Misi smo jer prihvaćamo da nas Bog pretvori u žive pokaznice, da bismo bili – kako molimo u Euharistiji – jedno tijelo i jedan duh.