Svetkovina Svih Svetih
Svi sveti (lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) je kršćanski blagdan, kada se slave svi sveci, kako oni koje je crkva službeno proglasila svetima tako i oni za koje se vjeruje da su sveti. Obilježavamo blagdan Svih svetih, a dan nakon toga još je jedan važan datum za katolike – Dušni dan kojega mnogi greškom nazivaju Dan mrtvih. Uvriježena je pogreška poistovjećivanja Dana mrtvih i Svih svetih. Naime, u katoličkoj religiji mrtvih nema, pa tako ne postoji niti takav dan. Svi sveti je dan spomena na kršćanske mučenike i slavi se još od četvrtog stoljeća. Tada je to slavlje padalo na prvu nedjelju nakon duhova, a tako se i zadržalo u pravoslavnoj crkvi. U katoličkoj crkvi je pomaknut na 1. studenog i to odredbom pape Grgura 3. u 8. stoljeću. Običaji koji obilježavaju dan Svih svetih je posjećivanje grobova obitelji i prijatelja koji više nisu s nama, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na njihovim vječnim počivalištima. Paljenje svijeća je odraz mišljenja da mi živi na taj način osiguravamo svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga treba umrlim dušama priskrbiti toplinu koju im daje svijeća te svjetlost kako bi duša pronašla svoj put u mraku. Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama. U većini zemalja nosi se cvijeće na grobove, pale se svijeće i odlazi se na mise.
U ozračju svetkovine Svih svetih lako se pojavi onaj osjećaj izobilja koji ne dopušta govoriti; koji ostavlja osjećaj da bilo što bude rečeno nema odjeka, ne zbog nedostatka sadržaja, nego zbog njegove punine. I dok smo u drugim slavljima tijekom godine upućeni na približavanje pojedinih vidika Radosne vijesti, pojedinih života svetaca i povijesnih trenutaka, u današnjem slavlju sve je odjednom pred nama, ogromna slika s mnoštvom detalja koju se mora gledati u cjelini, jer izvučeni dijelovi ne uspijevaju očitovati ponuđenu ljepotu. Danas nam Bog daje čuti ne samo nekoliko nota, taktova i melodija svetosti, nego cijelu simfoniju, zaokruženo djelo koje je on podario svijetu. U toj se cjelini nalazimo i mi, naš zvuk naizgled malenih i nevažnih života, koji su zagrljeni veličinom Božje svetosti. Veliko mnoštvo koje nitko nije mogao izbrojiti; mnoštvo u bijelim haljinama koje su oprane u Jaganjčevoj krvi. To je čudesna slika koja govori da je svetost plod Kristove žrtve i pobjede nad grijehom i smrću. Utješno je znati da svetost nije plod ljudskih nastojanja, nego dioništvo u ljubavi koju je darovao Bog. Naša su nastojanja odgovor na tu ljubav, jer čovjek koji prepoznaje Boga kao svoga Oca, ne može ostati ravnodušan, nepomičan, bez ljubavi prema bližnjima.
Zato apostol Ivan kaže: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac – djeca se Božja zovemo i jesmo.“ U tome se svjetlu pitamo: „A što je konačni cilj; u čemu je proslava?“ Apostol odgovara: „Vidjet ćemo ga kao što jesti.“ I dodaje da ta nada čisti čovjeka; taj pogled, gledanje Boga i čistoća od svega što priječi takav susret s Bogom. Kada molimo da naši životi budu ispunjeni, osmišljeni, kada molimo za svoje pokojne, često je pred nama upravo ta slika – vidjeti Boga, vidjeti svjetlo, ljepotu, vječnost, puninu,… U tome gledanju Boga odražava se oslobođenost od svake ograničenosti i svakoga zla. Svetost znači živjeti na zemlji tu slobodu, pogleda uprta u vječnost.
Svetac zna da na zemlji nema ispunjenja, da na svakoj stvari i na svakome biću stoji zapisano: „Gledaj dalje. Gledaj onkraj stvorenosti.“ Radi toga nije navezan. Svetci su slobodni od svega što onemogućuje susret i gledanje Božje prisutnosti. Blago siromasima duhom slobodno se može prevesti – Blago nenavezanima na zemaljsko. Svetci su siromašni, ne zbog toga što bi se odricali i neprestano upozoravali ili još gore obescijenili stvoreni svijet, koji je Božje djelo. Nipošto! Oni kroz stvoreno gledaju dalje, vide izvorište svega stvorenoga; oni vide Stvoritelja. I zbog toga su radosni; i zbog toga su zahtjevni. Ne žele samo dio, nego sve. Nije im dostatna jedna nota, jedan zvuk, jer su napravili odmak da bi vidjeli širu sliku, jer naslućuju da stvoreni svijet nije završna kadenca. Sve to u poniznosti jer znaju da je slika beskrajna i da ima boja koje pripadaju samo Bogu, da i u toj simfoniji ima zvukova koje čuje samo Bog; da u nama ljudima živi otajstvo koje nikada nećemo do kraja spoznati; da je u nas usađena vječnost za kojom čeznemo, premda ju na zemlji ne možemo do kraja izraziti. Najbliže joj je ljubav, nesebičnost i žrtva. Tako, gdje nema drugih razloga našoj dobroti, osim dobra bližnjih, zrcali se svetost i s njome sraštena vječnost.
Svetac gleda zemlju, ali vidi nebo; svjestan je prolaznoga bogatstva, ali želi neprolazno, drukčije bogatstvo, drukčiju ljepotu, drukčiju hranu, drukčiju pravednost, drukčiji mir i radost. Tako raznolikost osobnih životnih i povijesnih okolnosti kod pojedinih svetaca i svetica, razni tonaliteti, razni ključevi čitanja, razne tehnike, razne kulture, darovi i svjedočanstva otkrivaju zajedničku crtu, temeljno značenje današnjega slavlja. Današnje se slavlje ne može svesti na rečenicu da svi možemo postati sveti i da se svetost ne svodi samo na svetce koji se nalaze u liturgijskome kalendaru, koji su „na oltarima“, te da nije potrebno učiniti ništa posebno u životu, da bi se postalo svetim. Kao da postoje dvije svetosti: ona koju slavimo u životima iznimnih ljudi koji su činili izvanredna djela Božje ljubavi i svetost onih koje slavimo danas, koji su živjeli običnost. Takvim rečenicama u trenu se može prebrisati raznolikost darova i ljepota kršćanske svetosti.
Blaženstva koja smo čuli iz Isusovih usta uvode u Govor na gori, u kojemu se nalaze predivan, ali ujedno i zahtjevan navještaj kršćanske svetosti. Blaženstva koja su prepuna ohrabrenja svoje značenje dobivaju i u riječima o nezabrinutosti. Kako se osjećamo kada u današnjim brigama čujemo Isusovu riječ: „Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj; što ćete jesti, što ćete piti, ni za tijelo svoje; u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela?!“ Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova. (Mt 6, 25) Svetci svakidašnjice, ljudi koji su prihvatili Božju izvanrednost, naši su zagovornici koji nas ne napuštaju. Gledati njihove živote i vidjeti što je Bog učinio od njih trajna je utjeha u našim nevoljama. Jednako tako oni nam ne prestaju govoriti – Tražite najprije Božje kraljevstvo,… Svi naši nemiri, nezadovoljstva i tjeskobe dolaze od traženja nečega drugog, što nas razdire i ne dopušta da čujemo melodiju neba i ne vidimo boje vječnosti.
Živo vrelo – Ivan Šaško
