Sveti Matej - Apostol i Evanđelist

Prije nego se odrekao novca kako bi pošao za Kristom, Matej,odnosno Levi, bio je carinik. Taj je posao među Židovima bio na vrlo lošem glasu: povezivali su ga s krvopijama sirotih u korist uzurpatora – rimskoga cara. Carinici su rijetko bili pošteni pa se malo tko među njima nije okoristio položajem. Tako su ljudi,kada je Isus prihvatio poziv na ručak jednoga Levijeva kolege, Zakeja, sablažnjeni komentirali: „Kako je moguće da vaš Učitelj jede s carinicima i grešnicima!“ I Matej je jednoga dana na ulici susreo Isusa. Živio je u Kafarnaumu, gradiću koji je, iako nevelik, bio važan, jer se nalazio nedaleko velikog puta kojim su karavane dolazile iz pravca Sirije. Radi toga se ondje nalazilo porezno središte, kao i garnizon rimskih vojnika. Matej je sjedio na svojoj klupici i sa zadovoljstvom naplaćivao cestarinu karavanama, kadli ga je ugledao Isus, koji je u to vrijeme obilazio mjesta na obali Tiberijadskog jezera i rekao mu: "Pođi za mnom!" I ovaj ga poslušao: "On usta i pođe za njim." Ostavio je sve ondje na cesti i novac i dokumente, kako bi s oduševljenjem stao slijediti Isusa iz Nazareta. Tu je svoju gestu želio na neki način obznaniti pa je Isusa pozvao u svoju kuću i ondje upriličio veliku gozbu, kako bi se oprostio od prijatelja i rodbine. Evo kako nam Luka prenosi taj događaj: „I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njime bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: „Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?“ Isus im odgovori: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike naobraćenje.“


Potom se Matej oslobodio svega novca što ga je posjedovao i dao ga za milodar, ali nadasve diskretno, onako kako je učio Isus, a to je upravo Matej naglasio u svome Evanđelju: „Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.“ Nakon iskaza o njegovu pozivu, Evanđelja Mateja spominju još samo u jednom navratu, dok je inače ostao u sjeni Učiteljevoj, u posvemašnoj vjernoj poniznosti i velikodušnosti, sljedeći Ga sve do kraja. Kakvih dvanaestak godina nakon Gospodinove smrti, spremajući se u misiji u druge zemlje, Matej je odlučio zapisati ono što je vidio i čuo o Gospodinovu životu, kako bi to ostavio u spomen židovskim zajednicama, kojima je osobno prenio Radosnu Vijest. Tako je nastalo prvo od četiri Evanđelja. Matej je pisao na aramejskom, pučkom jeziku Židova. Svoj iskaz započinje genealoškim stablom Isusovim, da bi pokazao kako su se u Njemu ostvarila proroštva i iščekivanja Izabranoga naroda. Njegovo je Evanđelje, napisano iskreno i jednostavno, prožeto negdašnjim poslom njegova autora. Naime, Matej se češće od preostale trojice autora poziva na Gospodinov nauk o ispravnim služenju novcem: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu.“ I Još: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvo.“ Ostali ga evanđelisti, kada o njemu govore, nazivaju Levi, dok se on sam radije naziva ‘Matej’. Svoje Evanđelje završio je riječima Uskrsloga: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ Poslušan toj Gospodinovoj zapovijedi, jednoga se dana i sam našao kao misionar na području Etiopije i Perzije, završivši život mučeničkom smrću.

 

Prema Evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. “Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,9-13).

 

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija, koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 19 11.godine.

 

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini, koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obećani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom. Iako se u Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene, pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko 1080.god., i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio Papa Grgur VII. On je 18. rujna 1080.g., napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno značajnim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

 

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:

     1.  Spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv

     2.  Njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za
          rođake i prijatelje

     3.  Njegovu poniznost, kojom se naziva ‘carinikom’ i ‘grešnikom’, opisujući gnjev
          farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu ‘grešniku’

 

 

Sveti Mateju - moli za nas!