Sveti Lovro đakon - zaštitnik biskupije i Caritasa
Sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca. Slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani. Budući da se kiša meteora, zvana Perzeidi, događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza, nazivaju se i "suze sv. Lovre". Posebno je slavljen u Rimu čiji je jedan od zaštitnika. Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio među sedmoricu uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A, to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: "Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu."
Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi, Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe kojima je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: "Evo blaga Crkve!" Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: "Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!" Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. godine.
Vrijeme je godišnjih odmora i tko zna kamo će nas sve put voditi i noge nositi, no i bez obzira putovali ili ne diljem Lijepe Naše, postoje biseri sakralnog graditeljstva posvećenih svetom Lovri, u koje ćemo tek nakratko i mi danas „ući“, jer riječ je o nezaobilaznom bogatstvu jednog naroda i svjedočanstva povezanosti u vjeri i kršćanskoj ustrajnosti na ovim prostorima. Jedna od najstarijih crkvi posvećenih sv. Lovri u Hrvatskoj je u Požegi. Ujedno je jedna od najstarijih spomenika gotičke sakralne baštine. Glavna lađa sa svetištem izgrađena je krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Te crkve prisjećamo se danas i zbog, sada bl. Ivana Pavla II. Godine 1998. papa Ivan Pavao II. potvrdio je sv. Lovru za zaštitnika Požeške biskupije te je otada starodrevni svečev hram u Požegi kao crkva zaštitnika Biskupije postala nakon katedrale druga crkva po važnosti u Biskupiji. Ujedno je prigodom posvete crkve 1998. godine u glavni oltar ugrađena relikvija bl. Alojzija Stepinca kao drugog zaštitnika crkve i Biskupije.
Na svetkovinu sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa, 10. kolovoza na otvorenom prostoru ispred Biskupskog doma u Požegi u neposrednoj blizine Svečeve crkve, središnje biskupijsko misno slavlje predvodio je Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, u zajedništvo s mjesnim biskupom Antunom Škvorčevićem, članovima Stolnog kaptola, više od četrdeset svećenika iz središnjih biskupijskih ustanova i župa grada Požege te drugih dijelova Požeške biskupije. Na početku slavlja biskup domaćin Antun okupljenim je vjernicima rekao da »svetkovina sv. Lovre, đakona i mučenika stavlja pred nas čovjeka koji je u davnom trećem stoljeću volio Isusa Krista, otvorio mu sva vrata svoga mladenačkog života te je Isus postao njegovom sudbinom u progonu i trpljenju, u nasilnoj smrti i pobjedi. Ta moć Isusove pobjede ljubavi povezala je brojna stoljeća te ona iz Lovre govori i danas, napose u godini Izvanrednog jubileja milosrđa i po njegovu zagovoru želi ući u naše živote, uzdići nas iz naših nemoći, biti naša hrvatska i požeška snaga«. Izrazio je radost zbog današnjeg okupljanja oko sv. Lovre, koji u Požegi osam stoljeća »zbori svježinom svoga opredjeljenja za Isusa Krista i pomaže da u suvremenom svijetu budemo njegovi«.
Podsjetio je nazočne da je sv. Lovro zaštitnik Požeške biskupije i ujedno zaštitnik Biskupijskog Caritasa, čestitavši svima svetkovinu svetog zaštitnika, a posebno ravnatelju Biskupijskog Caritasa Goranu Lukiću i novoimenovanom rektoru crkve sv. Lovre Karlu Prpiću, donedavnom misionaru u Kamerunu. S radošću i zahvalnošću pozdravio je predvoditelja slavlja biskupa Juru Bogdana, naglasivši da je on Požeškoj biskupiji - od njezina utemeljenja prije devetnaest godina i tijekom svoga služenja u Rimu kao rektor Papinskog zavoda sv. Jeronima - iskazivao posebnu blizinu i susretljivost, primajući njezine svećenike na postdiplomski studij u Rimu, omogućujući joj na taj način da dobije ljude izgrađena intelekta i duha. Pozdravio je nazočne svećenike, đakone, braću redovnike i sestre redovnice, a osobito karitasove djelatnike i volontere, korisnike karitasove kuhinje, primatelje stipendije Požeške biskupije, i sve koji vole sv. Lovru te su mu danas došli očitovati svoju odanost i moliti njegov zagovor.
Započinjući homiliju biskup Jure je okupljneim vjernicima čestitao svetkovinu sv. Lovre, sa željom da čvrsta i nepokolebljiva vjera koja je bila temelj njegovog djelovanja i orijentir u trenutcima životnih iskušenja resi svakog člana požeške mjesne Crkve. Podsjetio je da se u gradu Požegi, kao i u mnogim mjestima diljem naše domovine i cijeloga svijeta, sv. Lovro časti od davnine, ali da se zbog te vremenske udaljenosti njegovo štovanje u Crkvi ne umanjuje, već naprotiv sve više raste. Razlog zašto veo povijesti nije zakrio đakona Lovru, kao što je to učinio s mnoštvom njegovih suvremenika, biskup Jure je pronašao u ono malo podataka koji su nam poznati iz 33 kratke godine života: od njegova rođenja u mjestu Huesca u španjolskim Pirinejima; preko humanističko-teološkog studija u Zaragozi, gdje se studijem, radom i molitvom ozbiljno pripremao za život; preko prijateljstva s uglednim profesorom i budućim papom Sikstom II., čijim će vjernim suradnikom kasnije postati, pa sve do njegove mučeničke smrti 10. kolovoza 258. godine. Njegov grob postao je okupljalište kršćana na molitvu i danas se tamo uzdiže starokršćanska bazilika sv. Lovre. »Kad je Siksto izabran rimskim biskupom, Lovri je odmah povjerio službu arhiđakona, skrb u rimskoj biskupiji za više od 1500 siromašnih, udovica i potrebitih. Svojom ljudskošću i dobrotom, vedrinom i mladenačkom svježinom, čistoćom srca i pogleda, organizacijskim sposobnostima i nadasve neumornim karitativnim radom, Lovro je pobuđivao poštovanje svih koji su ga susreli. Premda je bio mlad, svećenstvo i puk su ga cijenili, s punim povjerenjem su odobravali njegov posao, i rado su s njime surađivali«, sažeo je biskup Jure Lovrinu đakonsku službu, a onda je podsjetio da je Lovrino doba bilo obilježeno okrutnim progonstvima kršćana, kojima je oduzimana imovina, koji su slani na prisilni rad, u progonstvo, osuđivani na smrt kad su odbijali odreći se svoje kršćanske vjere. »Bez obzira na žestinu progonstva i muke, bilo je mnogo onih koji su ostali čvrsti u svojoj vjeri i podnijeli su mučeničku smrt. Kao i u svim vremenima bilo je i slabića, otpadnika; bilo je i bljutavih oportunista, koji su cijeli život prosjedili na dvije stolice«, ustvrdio je biskup Jure. Uspoređujući položaj kršćana u Lovrino vrijeme s današnjim položajem kršćana u nekim dijelovima svijeta, biskup Jure je rekao da se mi danas možemo lakše uživjeti u tu neprijateljsku klimu prema kršćanima, koji su na udaru i pred istrjebljenjem u mnogim zemljama gdje dominira radikalni islam. Kako onda, tako i danas, nastavio je biskup Jure, kršćani su svojom vjerom i svojim moralnim načelima opasni za politički sustav i ustrojstvo svjetskih moćnika. »Kršćani su svojom čestitošću koja je utemeljena u Isusovoj božansko-ljudskoj čestitosti kao modelu, suobličeni Kristu, postajali nada, nova snaga za bolji svijet, za bolju budućnost!« To je smetalo mnoge pobornike antičkoga poganskoga sustava vrijednosti, koji je bio prožet hedonističkom »kulturom smrti« - »kruha i igara« (panem et circenses).
U nastavku razmišljanja o mučeništvu sv. Lovre biskup Jure je opovrgnuo i kao neutemeljen odbacio prigovor da je to mučeništvo bilo »stanoviti fanatizam i ludost«, i da se naši kršćanski mučenici u bitnom ne razlikuju od negdašnjih tzv. «narodnih heroja», i današnjih kamikaza, ustvrdivši da mučeništvo kršćanskih mučenika, njihovo dragovoljno, spremno i hrabro umiranje nije poraz i ludost, nego pravi izbor i prava pobjeda, »jer su oni, gubeći zemaljski život stvarno pobijedili, jer su postigli onaj pravi život, vječnu sreću na nebu. 'Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod'. Vjera u Isusa Krista, pravoga Sina Božjega, jedinog Spasitelja i Otkupitelja svih ljudi, daje pravi odgovor o smislu čovjekovog života i smrti«, rekao je biskup Jure, naglasivši da »kršćanski mučenik nije ni narodni heroj iz nekih prošlih vremena ni kamikaza iz današnjeg svijeta. On umire svjedočki, jak bez trunka mržnje, posve uronjen u Božju ljubav, ponajčešće s molitvom na usnama i s usklikom opraštanja svojim mučiteljima, progoniteljima i neprijateljima, po uzoru na svog Božanskog učitelja koji s križa oprašta: 'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine'«. Zato Lovro, izgubivši svoj život, darovavši ga Kristu iz ljubavi, nije ga u stvari izgubio, nego je pronašao pravi, vječni život, ustvrdio je biskup Jure, zaključivši homiliju riječima molitve: »Sveti Lovro, mučeniče, apostolu ljubavi među najpotrebitijima, hrabri i dosljedni đakone u svim trenutcima svoga života, ti si živio iz vjere. Upoznao si Božju riječ, studirao si i razmišljao o Božjoj riječi. Ona je bila svjetiljka tvojim stopama. U njoj si upoznavao što je volja Božja za tebe. Cijelim svojim bićem trudio si se izvršavati ono što je Crkva od tebe tražila. A kad su došle prijetnje i ucjene, muke i patnje ostao si dosljedan do kraja. Izmoli nam kod Boga zajedno s ostalim mučenicima odlučnost, snagu i ustrajnost živjeti po načelima kršćanske vjere, u zgodno i nezgodno vrijeme.«
Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je zahvalio nazočnima što je po njihovoj molitvi i pjesmi, sabranosti i pobožnosti ovo slavlje u čast sv. Lovre bilo lijepo. Posebnu zahvalnost je izrekao biskupu Juri što je predvođenjem ovog slavlja pomogao nazočnima da budu bliže sv. Lovri, i da po Svečevu zagovoru osjete zajedništvo vjere, nade i ljubavi naše Požeške biskupije. Rekao je da je biskup Jure danas prvi puta bio u Požegi kao predvoditelj slavlja, ali je izrazio uvjerenje da će on, kad kao vojni ordinarij pohodi Požegu, češće puta doći i u požešku Katedralu, i u crkvu sv. Lovre, i na druga mjesta gdje se okuplja zajedništvo Isusovih vjernika u Požegi.
Nakon svete mise u organizaciji Biskupijskog Caritasa u Dvorani svete Terezije Avilske održan je prigodni program za karitasove volontere, korisnike caritasovih usluga. Sve nazočne je na početku pozdravio Goran Lukić, ravnatelj Caritasa Požeške biskupije. Riječ pozdrava uputio je i biskup Antun istaknuvši značenje sv. Lovre za karitativno djelovanje. Podsjetio da je Lovro, kad su njegovi progonitelji od njege zatražili crkveno zlato i srebro, kao najveće blago Crkve proglasio siromahe, jer je vjerovao da je u siromasima prisutan sâm Krist koji se s njima poistovjetio kad je rekao: »Što god ste učinili jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili«. Time nas je sv. Lovro poučio da Bog oduvijek računa s malenima, siromašnima i prezrenima, i da on s njima može mnogo toga ostvariti, jer su oni otvoreni za njega, rekao je biskup Antun, od srca zahvalivši karitasovim volonterima na njihovu služenju i stavljajući im sv. Lovru kao nadahnuće u svakodnevnom prepoznavanju Krista u siromasima i najmanjima oko nas.
Preuzeto sa:
