»Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj, naprotiv, koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.« »Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’«

»Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’« »A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupîš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupîm gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’«

»’Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«

 

Mt 25,14-30
 

 

Želeći ljudima dočarati odgovornost prema primljenim darovima, Isus im priča prispodobu koju čusmo u Evanđelju. Ne samo da Božji darovi se ne daju svakome na jednak način, jer Bog daje nekima više nekima manje, nego se i ljudi ne odnose na istovjetan način prema bogodanim darovima, te stoga ova Isusova prispodoba nije bez povoda. Doista, dio ljudi zaboravlja autentični smisao primljenih darova, te ih zapušta onemogućujući sebi put prema konačnom ostvarenju u kraljevstvu Božjemu, zbog čega je Isus smatrao svojom dužnošću skrenuti im pozornost na to. U pokušaju da predoči što dublji smisao prispodobe, sveti Jeronim će na sljedeći način protumačiti početnu odluku samoga domaćina kojom se otvara ova prispodoba, nastojeći odgovoriti o kome se radi i što je zapravo darovao slugama, kao i obrazložiti zašto je napravio razliku među trojicom slugu: „Nema gotovo sumnje da je taj domaćin Krist koji je kao pobjednik poslije uskrsnuća uzišao Ocu. Pozvao je apostole i predao im evanđeoski nauk. Nije radi rastrošnosti ili oskudice jednome udijelio više, drugome manje. To je uskladio s moćima primalaca. Tako i Apostol kaže da je ‘mlijekom’ pojio one koji nisu mogli uzimati ‘krutu hranu’. Uostalom, jednakom veseljem prima onoga koji je od pet talenata priskrbio deset i od dvaju četiri. Ne gleda veličinu dobitka nego voljno nastojanje. U pet, dva i jednome talentu naziremo različite milosti koje su svakome pojedincu poklonjene. Ili ovako: u prvom je slučaju riječ o pet osjetila, u drugome o razmatranju i djelima, a u trećemu o razumu koji ljude razlikuje od životinja.“

 

Opravdavši na taj način gospodara od mogućih prigovora za nejednaku raspodjelu darova, te ne dopuštajući mogućnost da bi zli sluga imao pravo na revoltiran potez, Jeronim će podrobnije obrazložiti postupak upravo tog sluge: „Opaki je sluga radi zemaljskih djela i svjetovne volje zanemario i uprljao Božje zapovijedi. Ipak u drugoga evanđeliste piše da je primljeno svezao ‘u rubac’. To znači da je domaćinov nauk oslabio mekušastim i raskošnim životom. Lijenosti se i nemaru pridružila opačina oholosti. Sluga je naprosto trebao ispovjediti neradinost i moliti domaćina. On, naprotiv, ocrnjuje. Veći da je postupio prema pametnu naputku da imetak ne izvrgne opasnosti tražeći dobit na novac.“

 

Zli sluga je počinio višestruki previd i prekršaj. Pozivao se je na lažnu korektnost vraćajući gospodaru njegovo, čime je zavaravao sama sebe. No tješeći se kako je izbjegao rizik ulaganja povjerenih dobara, a i želeći to prikazati kao vlastitu vrlinu odgovornosti, pokazuje da nije dobro razumio želju svoga gospodara, kao ni smisao zadaće koja mu je bila povjerena. U tom činu možemo prepoznati mnoge koji se nazivaju kršćanima, a ne osjećaju radost poradi toga što jesu, niti osjećaju potrebu s drugima podijeliti istu radost, ni navijestiti bogatstvo života Božjega. I to će svetac iz Stridona protumačiti: „Sluga je rečeno smatrao svojom isprikom. Ali mu se to okrenulo u krivicu. Nazvan je zlim slugom jer ocrnjuje gospodara. Lijen je jer talent nije htio udvostručiti. Tako je osuđen i zbog oholosti i zbog nemarnosti. Veli domaćin: ako si znao da sam tvrd i okrutan pa tražim tuđe i žanjem gdje nisam sijao, zašto te takvo promišljanje nije prestrašilo da znaš kako ću s posebnom marljivošću svoje potraživati i zašto zato moj novac ili srebro nisi dao mjenjačima? Prema tome novac i srebro predstavljaju propovijedanje evanđelja i božansku riječ koju je trebalo dati mjenjačima i bankarima, tj. drugim učiteljima. Apostoli su tako učinili. U raznim su pokrajinama redili svećenike i biskupe. Isto se moglo dati svim vjernicima koji su sposobni novac udvostručiti i s kamatama vratiti jer će sve što nauče riječju ispuniti djelom.“

 

Ova je prispodoba stoga poticaj i svakom vjerniku da u svoj odgovornosti prihvaća Božje darove, kako naravne tako i nadnaravne. Svaka lijenost i neodgovornost prema vlastitom duhovnom dobru i Božjim darovima umrežuje se s ohološću, te nas odvodi dalje od Boga. Neka nas Kristova riječ nadahne da ne podlegnemo napasti ovoga svijeta koji nam odvlači pozornosti od odgovornosti za Božje darove. A prva od napasti je da uopće sebe i svoj život ne prepoznamo kao Božji dar, a druga je da darovano ne znamo upotrijebiti za vječne, nego samo vremenite vrijednosti. Zato je vrijeme da se kao vjernici osvijestimo i da radosno primimo obilje milosnoga dara Božjega, te da ga u radosti i odgovornosti dijelimo s drugima. Samo tako se u nama umnaža sve što imamo, te nam otvara vrata nebeske nagrade u rajskoj punini.

 

dr. don Ivan Bodrožić