Presveto Tijelo i Krv Kristova - Tijelovo 2016

Katolička Crkva danas slavi blagdan Tijelova ili Brašančeva, punim nazivom Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, koji se slavi u četvrtak poslije Presvetog Trojstva, u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Blagdan se pojavljuje u 13. stoljeću, kada je augustinska redovnica Sveta Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji imala viđenje punog mjeseca na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu.

 

Papa Urban IV. 1264. objavljuje bulu kojom blagdan Euharistije želi proširiti na cijelu Crkvu, no brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširuje blagdan Tijelova na cijelu Rimokatoličku crkvu. Za Katoličku Crkvu, svetkovina je spomen na ustanovljenje euharistije i misterija pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Slavi se u četvrtak poslije Blagdana Presvetog Trojstva, dakle, deveti četvrtak nakon Uskrsa, što ove godine pada 26. svibnja. Tijelovo je u Hrvatskoj neradni dan, a u župama i svetištima se, među ostalim, obilježava tijelovskim procesijama.

 

Sve ima svoje djetinjstvo pa i vjera koja je odrastala sa izabranim izraelskim narodom. Već u rane dane svoje vjere učeni su da prinose žrtve jer krv žrtvovanih životinja briše grijehe. Zašto? Što bi imala krv životinja s njihovim moralom ili nemoralom? Grijeh i nepravda ne mogu opstati pred Svetim Bogom. Grijeh i nepravda udaljavaju od Boga koji je Bog Živi, Izvor Života i Njegova punina. Onaj tko ih počinja, tko se njima hrani jede otrov, truje se i stoga se udaljava od života, ide u smrt. I da ne bi grešnik umro, da bi se nadoknadio onaj život koji mu grijeh uništava, trebalo ga je nadomještati nečim uistinu živim, nečim što će davati život. Zato su se klale životinje: u krvi je život i on je nadomještao onaj život koji je nedostajao grešniku – brisao mu grijeh. Omogućio mu da dalje živi.Tako je Izrael od zore svoje vjere učio da nije svejedno kako živi, da li živi pojačavajući svoj život ili ga slabi i truje. Učio je da Bog jest dobar, da želi da svi žive – ta On je svemu život dao! – ali da se izgubljeni život treba nadoknađivati. Učio je da se čovjekov život treba nečim hraniti – da on košta i traži koštu!

Prolazili su dani, godine, stoljeća… Osim pojedinačnih prijestupa, čovjek je pokazivao najveću slabost, izvor svih ostalih grijeha: nije bio sposoban biti vjeran Savezu s Bogom, nesposoban da mu prikloni srce i da s Njime gradi svoj život, da Mu bude partner. Što da Bog učini sa takvim slabašnim i nevjernim stvorom? Što bi čovjek na Njegovu mjestu? Ono što će Bog poduzeti zaista je neshvatljivo i nedokučivo: pružit će čovjeku Novi Savez. No, ovaj puta od čovjeka ne traži nikakav uvjet pri sklapanju Saveza nego daje! Daje svoje Tijelo i Krv. Daje sebe za život čovjeka! Čovječe, uzmi koliko možeš! Uzmi i živi! Ništa od tebe ne tražim! To je Bog! Jedino On je mogao to odlučiti i uraditi! Jedino, uzimaj čista srca da ne prljaš Njegovo Tijelo i Krv da bi te mogli hraniti, uzimaj bistre pameti da mogneš učiti kakav ti se život ovdje daje! Da bi mogao živjeti s Bogom je bez Njega života nema. Da bi u sebe unosio klicu vječnosti. Zato je blago gladnima i žednima onoga što uistinu vrijedi jer će se nasititi!

 

On ih primi te im govoraše o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja. Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca. Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.

 

Lk 9,11b-17

 

U današnjem evanđelju vidimo da je kruha kojeg Isus dijeli preostalo više negoli ga je bilo kad ga je počeo dijeliti. Ne dijeli ga On jeftino, na veresiju… Platit će ga skupo, najskupljom cijenom – svojim božanskim životom. Zapravo, On već sada dijeli svoj božanski život. Razdjeljuje se. Žrtva – to je prvo što ljudsko oko opaža i na tom najčešće i ostaje, ne vidi dalje. Međutim, žrtva je samo vanjski lik jedne druge stvarnosti. Duša žrtve je ljubav, ona je nosi. Tamo gdje žrtve nema, nema je što nositi – nema ljubavi! On ljubi, pa i po cijenu žrtve – davanja, razdjeljivanja sebe drugima. Zato u evanđelju ne otpušta narod nego sada kad izgleda da nema izlaza, da se nema što uraditi, On će ih obdariti kruhom. Sada još uvijek ne znaju da u tom kruhu primaju Njega, da im se u kruhu dijeli On sam. Zašto to čini? Nema li druge mogućnosti? Nešto bolje? Nešto što bi za njega bilo lakše i komfornije? Takva pitanja možemo postavljati mi ljudi jer su skladu s našim gledanjem na život. On razmišlja drugačije jer drugačije i živi.

 

On ih ne otpušta, hrani ih i razdjeljuje im se jer On živi od zajedništva, Njegov život je nezamisliv bez zajedništva. To znači da života nema bez zajedništva jer tako živi Izvor života. Jedino se nama može činiti da ne mora biti tako – nama koji smo smrtni i koji svojom smrtnošću očitujemo koliko sa životom imamo (slabo) veze, koliko je ona krhka i kratka! Stoga, u Presvetom. Euharistiji u susret mi dolazi Bog koji voli mene i sve koje je stvorio, koji nas sve zove i razdjeljuje se za nas; živi dajući nam se. Bog je to koji ne može dati ništa manje od samog sebe; koji dajući sebe, daje sve. Daje nam život koji se sastoji u ljubavi i dijeljenju, razdavanju za druge.

 

 

Danas, na blagdan Tijela i Krvi Kristove, u župnoj crkvi održana je svečana sveta misa, koju je predvodio župnik vlč. Nedjeljko Androš, a kojom smo slavili i veličali Tijelo i Krv Kristovu, koja se svakodnevno žrtvuje i predaje za nas grešnike. Župnik je u propovijedi naglasio kako svakodnevno tražimo izvanredne stvari, čuda, ukazanja i prikazanja, „letimo“ i okupljamo se u velikom broju na skupovima kada dođe neki poznati svećenik, a ne vidimo ili se pak „pravimo“ da ne vidimo ono čudo koje se događa na svakoj svetoj misi, a to je Pretvorba Tijela i Krvi Kristove, na žrtveniku tj. oltaru. Nakon svete mise, krenula je Tijelovska procesija, kojom smo obišli 4 postaje tj. sjenice, koji su dragi ljudi napravili da Kristu priprave mjesto na kojem će obitavati, među ljude, na ulice, gdje smo prošli u procesiji i pokazali da vjerujemo u Presveto Tijelo Kristovo. Procesiju smo završili u župnoj crkvi, gdje smo pozdravili našu Nebesku Majku Mariju, te nakon toga otišli svojim kućama, ispunjenog srca i duše.