Papa Franjo prilikom svoga posjeta susjednoj BiH - Sarajevu u subotu, uputio je snažan apel za mir u svijetu i slogu među narodima, rekavši da se danas vodi "treći svjetski rat u dijelovima" koji smišljaju oni što žele prodavati oružje. "Težnja za mirom i trud oko njegova postizanja sukobljavaju se s činjenicom da se u svijetu danas vode toliki oružani sukobi. To je vrsta trećeg svjetskog rata koji se vodi u dijelovima", rekao je Papa na propovijedi na stadionu Koševo. "Postoje neki koji izazivaju tu klimu, koji izazivaju sukobe među kulturama i civilizacijama i koji smišljaju ratove da bi prodavali oružje", dodao je Franjo pred oko 70.000 okupljenih vjernika. Po njegovim riječima, rat podrazumjeva djecu, žene, starije u izbjegličkim kampovima, napuštanje domova, uništenje kuća, škola, staračkih domova, a prije svega razorene živote. "Vi to vrlo dobro znate.. kolika razaranja, kolika patnja, kolika bol. Iz ovoga grada uzdiže se vapaj naroda Božjeg: nikada više rata", istaknuo je Papa. Papa Franjo je u subotu stigao u jednodnevni državni posjed i pastoralni pohod BiH, zemlji koja se još uvijek suočava s teškim posljedicama rata od 1992.-1995. u kojem je poginulo više od 100.000 ljudi.

 

Opsada Sarajeva jedna je od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i trajala je 44 mjeseci. Glavni grad BiH opsjedale su od travnja 1992. do veljače 1996. snage bosanskih Srba i ubile oko 15.000 njegovih stanovnika. Poglavar katoličke crkve pozvao je Hrvate, Bošnjake i Srbe u BiH na slogu i mir, rekavši da je to "posao koji se ostvaruje svakoga dana, korak po korak". Jedna od zanimljivih dijelova njegovog posjeta bila su susret i sveta misa na stadionu Koševo, razgovor sa predstavnicima promicateljima ekumenizma, susret s mladima, ali i posjet Sarajevskoj katedrali u kojoj su bila i snažna svjedočenja ratnih trpljenja i patnji. Na susretu pape Franje i duhovnih zvanja u sarajevskoj prvostolnici svoja svjedočenja o proživljenom trpljenju zbog svog zvanja i vjere izrekla su dvojica svećenika i jedna redovnica.

 

Svećenik Banjolučke biskupije Zvonimir Matijević (rođen 1955.) bio je 1992. upravitelj župe Glamoč te je pastoralno skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. Dana 24. veljače 1992. ubijen je njegov ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Vlč. Matijeviću su mnogi govorili da mora otići iz Glamoča, ali nije želio ostaviti svoje župljane. „Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina redovnica od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume”, rekao je Matijević, istaknuvši da su ga na Cvjetnicu te godine nakon mise vojnici uhitili i odvezli u Knin u susjednu Hrvatsku. Posvjedočio je kako su ga više puta tukli sve dok ne bi pao u nesvijest od boli, a tražili su od njega da na televiziji javno kaže da je ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. „Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove”, rekao je. Napokon su ga prebacili u bolnicu gdje je napravljen operativni zahvat kojim su mu izvaditi brojne podljeve krvi da bi preživio. U bolnici ga je na molbu biskupa Franje Komarice, kojemu nije bilo moguće doći do njega, posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrizostom što mu je dalo nadu u pobjedu dobra. U konačnici je razmijenjen kao ratni zarobljenik, posvjedočio je vlč. Matijević.
 

„Sveti Oče! Hvala Vam što ste došli u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu s riječima mira. Hvala Vam što ste došli donijeti utjehu meni i puno većem broju onih, koji su patili i pate više od mene. Uvjeren sam da je Vaš dolazak i Vaša riječ melem na rane mnogima u ovoj zemlji. Hvala Vam i zato što ste došli probuditi klicu dobra u srcima mnogih, koji su činili zlo. Neka Vaš dolazak, Vaša molitva i Vaša riječ pokrene i svakoga od njih da čini dobro. Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multiple skleroze koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9). Ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra”, rekao je Matijević.
 

Svoje svjedočanstvo iz logora Papi je predstavio i fra Jozo Puškarić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Istaknuo je da dolazi iz brojne obitelji s devetero djece, od kojih su i tri sestre postale redovnice. U logor je odveden kao župnik u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini, 14. svibnja 1992. S njime su u logoru završili i župljani, premda nisu nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena. Govoreći o logoraškim danima, rekao je: „U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Stoidvadeset dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama… Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra. Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila”, rekao je fra Jozo Puškarić. „Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj ‘višak’ života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima”, rekao je fra Jozo, posvjedočivši kako je svima oprostio jer Isus poziva na praštanje, a tome su ga učili roditelji i Crkva. „Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata! Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim”, zamolio je Papu o. Puškarić.
 

Posljednje svjedočenje izrekla je s. Ljubica Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi. Do rata je radila u Domu za stare i nemoćne osobe u kojoj su bili smješteni stićenici različitih vjera i nacionalnosti. Ispričala je kako je zajedno sa svećenicima i djelatnicima župnoga Caritasa u Travniku odvedena 15. listopada 1993., te iznijela poniženja i mučenja koja su doživjeli od stranih ratnika iz različitih arapskih zemalja. Tako su joj strgali krunicu, a uzeli su joj i redovnički prsten, što su za nju svetinje. Nakon premlaćivanja, tražili su od nje da prizna kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o svome mučenju ništa ne govori, inače će joj glava otići u pakao. Vratila se u samostan u Travniku povezanih očiju, a kad je skinula povez nije se smjela okrenuti. Sestre su je čekale plačući i moleći u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića. „Sveti Oče, hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani. Bogu hvala”, rekla je s. Ljubica.
 

Nakon svjedočenja slijedilo je čitanje iz Prve poslanice sv. Petra Apostola te razmišljanje pape Franje. Vidno ganut svjedočanstvima dvojice svećenika i jedne redovnice Papa se odlučio okupljenima obratiti spontanim riječima, “iz srca” kako je rekao. Potom je predviđeni službeni govor predao vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću uz komentar: “Stvarno je dobar”.
 

Svjedočanstva govore sama za sebe, započeo je Papa svoje obraćanje. I to je sjećanje vašeg naroda. Narod koji zaboravlja nema budućnosti. To je sjećanje vaših otaca, vaših predaka u vjeri. Govorilo ih je samo troje, ali iza toga stoje toliki koji su propatili isto. Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne radi osvete već zato da budete mirotvorci, da biste mogli ljubiti poput njih. U vama, u vašem pozivu stoji krv, stoji svjedočanstvo tih vaših mučenika. To je krv i svjedočanstvo tolikih svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova. Sveti Pavao u Poslanici Hebrejima poručuje: „Ne zaboravite svojih predaka”. Oni su koji su vam prenijeli vjeru, upravo oni su nam prenijeli kako se živi vjera. Sveti Pavao nam isto tako poručuje: „Ne zaboravite Isusa Krista, prvog mučenika”. I oni su išli tragovima Isusa Krista. Moramo primiti to sjećanje kako bismo postali mirotvorci.
 

Nekoliko riječi mi leži na srcu, nastavio je Papa. Jedna od njih je oprost. Čovjek koji se posvetio Gospodinu mora znati oprostiti. Oprostiti nekome koji mi je nešto loše rekao, s kim sam se posvađao, sestri koja je ljubomorna, to nije teško. Ali oprostiti onome koji te muči, mrcvari, iživljava se nad tobom, upire pušku u tebe, želi te ubiti – to je teško. I oni su to učinili, i oni propovijedaju da se tako čini. Koliko puta nas duh svijeta navodi zaboraviti patnje naših predaka gdje se vrijeme ne računa u danima a minute su duge kao vječnost. Bez hrane, vode, prljavi, to je trajalo predugo. Mi se žalimo kada nas zub zaboli, želimo televiziju u svojoj sobi zbog komocije, ogovara se poglavara ili poglavaricu zato što hrana nije dobra. Molimo vas ne zaboravite svjedočanstva vaših predaka. Zamislite samo koliko su prepatili. Pomislite na šest litara krvi koje je morao primiti svećenik koji je prvi govorio. I provodite jedan život dostojan križa Isusa Krista. Redovnici, svećenici, biskupi koji su svjetovni, oni su karikatura, nema koristi od njih. Oni nemaju sjećanja svojih mučenika i zaboravili su žrtvu Isusa Krista. Drugo što mi pada na pamet su policijski službenik koji je mučio sestru a ipak joj je dao krušku i žena muslimanka koja je donijela svećeniku jesti. I taj okrutni čovjek je osjetio samilost, možda se sjetio svoje mame: donio joj je jesti. Žena muslimanka vjerovala je u Boga, izdigla se iznad vjerskih razlika, ljubila je, dala jesti. To je zato jer svi imaju sjeme dobrote, svi smo djeca Božja. Blago vama koji imate blizu takva svjedočanstva. Ne zaboravite ih molim vas. Neka i vaš život raste s tim sjećanjem, rekao je Papa pozvavši na molitvu za obitelji kako bi iz njih potekla takva djeca i da bi bilo mnogo zvanja.

 

Na kraju je Papa istaknuo kako je nedavna povijest u BiH bila povijest okrutnosti te da u današnjem svijetu ima mnogo okrutnosti. Poručio je stoga sudionicima susreta: „Činite uvijek suprotno od okrutnosti, imajte osjećaje milosrđa, bratstva, oprosta, i nosite križ Isusa Krista. Sveta Majka Crkva vas želi upravo takve, male mučenike ispred ovih velikih, male svjedoke križa Kristova. Neka vas Gospodin blagoslovi i molim vas molite za mene”, poručio je na kraju Papa. Svjedočenja govore sama za sebe, kako reče Papa Franjo! Ovi ljudi prošli su pakao, ali su oprostili svojim neprijateljima, kao što je Isus vapio na Križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Možemo li i mi razmisliti o svojim neprijateljima i onome što nam čine?! Možemo li im oprostiti njihove nepromišljene odluke, riječi i djela!? Razmislite malo o tome!

 

IKA | Bitno.net