Pokazivati ljubav svaki dan u godini

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

 

Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

 

I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

 

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

 

Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.

 

Jer djelomično je naše spoznanje i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače.


A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!


A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

 

 

Ljubav čini da sve ima smisla. Svaki kamen i svaka gesta. Sve je dobro da je tako kako jest. Kad nestane ljubavi, sve postane apsurdno. Dok se volimo, sve je dobro. Kad se ne volimo, sve je loše. Zlo i naopako. Sve je savršeno kad je čovjek s Bogom. Kad je Zaručnica sa Zaručnikom. Kad je Ljubljena s Ljubljenim. Sve je cjelovito. Puno. Sve jest. Bog jest, a Njegovo jest je ljubav. Ljubav je Božja bît. Esencija. Kad je ljubav među nama, svi vrlo dobro osjećamo da je Bog ljubav. Svi znamo, bez razmišljanja, da je dobro biti. Dobro je da i drugi postoji. Dobro je da sve postoji što postoji. Sve životinje, sve biljke i sve čestice. Bez ljubavi svi živimo loše postojanje. Krivu egzistenciju. Izopačenost.

 

Nažalost, veći dio života živimo bez ljubavi. Tavorimo dane. Gnjavimo se. Dosađujemo. Ubijamo se. Tada nam pomažu oni savršeni trenutci. Treba ih se sjećati. Oni nisu bili samo za ono vrijeme. Oni su nam dar za sve vrijeme. Oni nam pale crveno svjetlo koje nas opominje da nam je ljubav nužna. Oni nam kažu da je život bez ljubavi teški apsurd.

 

Cinici se rugaju s ljubavlju. Bolje je da ih ne slušamo. Zavirimo u njihovu dušu. Usta govore iz onoga čime je duša ispunjena. Što ćemo naći? Gorčinu! Gorčina je najjači osjećaj u duši onoga tko nema ljubavi. Što da izaberem? Na kraju krajeva, izbor mi je ovaj: biti cinik ili moliti Boga da mi ispuni dušu ljubavlju! Rugati se svima ili ljubiti sve. Rigati otrov ili ulijevati i izlijevati ljubav!

 

 

Treba se voljeti i pokazivati ljubav svojim milima i dragima svaki dan, svim onim sitnicama koje nam se ponekad čine „bezvezne“, a tako su vrijedne i potrebne. Ne treba ljubav pokazivati samo na Valentinovo, jer Valentinovo nije samo dan zaljubljenih, nego je to samo jedan od 365 dana u godini kada svojim bližnjima i voljenima, rodbini i prijateljima, možemo na drugačiji i poseban način pokazati koliko nam je stalo do njih i koliko ih volimo. Voljeti i iskazivati ljubav ne treba samo na taj dan, nego voljeti svaki dan u godini, ali to i pokazivati koliko nam je stalo do njih i koliko ih volimo. Voljeti i iskazivati ljubav ne treba samo na današnji dan, nego voljeti svaki dan u godini, ali to i pokazivati često puta lijepim gestama, riječima, zagrljajima i slično. Trebamo voljeti Kristovom ljubavlju ne zbog drugih, nego zbog sebe. Voleći, najviše dobiva onaj koji voli, a ne onaj koji je voljen. Ljubav ne bi trebala biti samo posljedica, nego i uzrok. Drugim riječima, ne bismo trebali voljeti samo kad netko to zaslužuje, nego i voljeti da bi netko to zaslužio. Mogli bismo reći da ne volimo jer smo voljeni, već smo voljeni jer volimo. Ljubav je rješenje za sve naše probleme i sredstvo za podizanje svega što želimo. U našoj naravi je da volimo, pogledajte samo malu djecu i sebe kad ste bili mali. Voljeli smo bez ograničavanja, a da nas nitko nije poučio ljubavi. A sada!? Jeste li spremni pokazati malo dobre volje i pokloniti nekome sebi dragom osmijeh?! Zagrljaj!? Ne košta ništa, a daje mnogo! Pokušajte!

 

Mladi naše župe, bili su jako vrijedni i organizirani kao i uvijek. Budući da su se u našoj biskupiji organizirale radionice vezane za animatore, dio mladih bili su vrijedni, te su sveukupno proveli svoje slobodno vrijeme, a to je dva vikenda zaredom, na tim radionicama, te su ponešto i naučili, te će imati mogućnost biti na ispomoć svojoj župi kao animatori, dok je ostatak mladih bavio se kreativnim radom, te su povodom Valentinova izrađivali malena srceta – magnetiće, koji su bili ponuđeni samim vjernicima na sam dan zaštitnika svetog Valentina. Tako su vjernici mogli malenim sitnicama, srčekima pokazati svojoj mami, svome tati, baki, djedu, seki ili braci, djevojci ili momku, koliko im znače, koliko ih vole, koliko im nedostaju. Budući da se bratska ljubav treba pokazivati svima i svaki dan, mi mladi odlučili smo svome dragome župniku Nedjeljku i kapelanu Mariu, pokazati koliko ih volimo - tako su i oni dobili jedno malo veće srce s prikladnim natpisom. Ako vas zanima kako su se osjećali kada su na poklon dobili srčeko - upitajte ih slobodno, odgovorit će vam drage volje.

 

 

Često puta te malene sitnice i znakovi pažnje mogu nekoga povući iz ponora. Često puta upravo takve male geste ljubavi, znaju čovjeka vratiti iz  „mrtvih“. Ljudima je potrebna ljubav, ali je ona u ovo „brzo“ vrijeme postala luksuz. Znajte svojim majkama pokazati koliko ih volite – znajte joj zahvaliti za svaki onaj topli obrok koji vam pripremi. Znajte svojim očevima zahvaliti za svaki trenutak, koji je proveo s vama. Znajte im zahvaliti za sve ono što su uložili u vas, ne samo na Valentinovo, nego svaki dan u godini. Znajte svojim djedovima i bakama zahvaliti za sve čemu su vas naučili, jer da nije njih, ne bih bilo ni vaših roditelja. Znajte svaki dan zahvaliti dragome Bogu na svemu čime vas daruje, na svakoj osobi koju je stavio na vaš životni put. Nismo mogli birati svoje roditelje, Bog nas je postavio na puteve naših roditelja. Isto tako naši roditelji nisu birali svoje roditelje, tj. naše bake i djedove, Gospodin je slagao „kockice“ života da bi posložio naše obiteljsko stablo. Gospodin je formirao naše životne puteve, budite Mu na tome zahvalni 365 dana u godini.

 

 

Što mislite koliko nas Otac nebeski voli?! 

 

 

Voli nas do te mjere, da je svoga jedinorođenoga sina, samoga Isusa Krista, žrtvovao za nas i grijehe naše, da nijedan od nas ne propadne, nego da se svi otkupe. Ako je Bog žrtvovao svoga Sina, da nam pokaže koliko nas voli, jesi li ti spreman žrtvovati sitnicu da pokažeš svome bližnjemu koliko ga voliš?!