Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.

 

Iv 10,27-30

 

 

Svaki put kada se Isus, Sin Božji, sâm Bog, nalazi u Hramu u Jeruzalemu, najsvetijem mjestu u Jeruzalemu i na zemlji, na mjestu za kojega se vjerovalo da je sâm Bog prisutan, dakle, svaki put kada se Isus nalazi u tom Hramu, uvijek dolazi do sukoba. U ovom odlomku Isus se posljednji put nalazi u Hramu, svetištu Jeruzalema, te će ga ovaj put nastojati čak i kamenovati. Pogledajmo što se dogodilo. Ovih nekoliko redaka današnje liturgije trebamo smjestiti u širi kontekst prema pisanju samog evanđeliste. Radi se o jednoj od najvažnijih blagdana Izraela, blagdanu posvete Hrama u spomen na Judu Makabejca iz 165. prije Krista. Tom prigodom palio se ogromni svijećnjak te se blagdan nazivao blagdan svjetla. Naravno, dolazi do sukoba između tog blagdana svjetla i Isusa koji se predstavlja kao svjetlo svijeta. On je to već bio rekao.

 

Kada je Isus ušao u Hram, odmah bì napadnut od vlasti koje ga upitaše: „Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti?“ Ili doslovno: „Dokle ćeš nam oduzimati život?“ Isusova misija – vratiti život narodu – znači taj narod oduzeti iz ruku religiozne vlasti. Sada, pak, Isus tim istim religioznim vlastima, koje smatraju da predstavljaju Boga, upućuje vrlo ozbiljne i teške riječi: „Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga – ona svjedoče za mene. Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca.“ Isus se predstavio kao jedini pravi, istinski pastir poslan od Boga da okupi svoj narod, stado. No, čak i sâm Isus govori da ima onih koji ne čine dio tog stada. Upravo religioznim vlastima, duhovnim poglavarima koji se po pravu smatrahu da su najbliži Bogu, Isus govori da su isključeni. I evo nam današnjeg liturgijskog teksta: Isus potvrđuje: „Ovce moje“ – Isus još jednom naglašava da su ovce njegove a da je On pravi, istinski Pastir. On je Pastir jer daje život svoj za svoje ovce. Dakle, „Ovce moje slušaju glas moj“ Isusov glas, koji je glas Boga, odgovor je Božji na čovjekovu potrebu za puninom s Bogom. Ono što Isusov glas čini posebnim jest njegova poruka ljubavi koja ne biva nametnuta nego ponuđena, predložena.

 

 

„Ja ih poznajem“ u ovom ulomku je jako važan glagol „poznavati“. Taj glagol označuje intimno poznavanje onih koji mu pripadaju. Isus nastavlja: „i one idu za mnom.“ Slijede ga jer u Njemu nalaze odgovor za puninom života a kojega nisu pronašli kod religioznih poglavara. Religiozni glavari ne prihvaćaju njegovu poruku. To znamo po Isusovoj reakciji kada im je rekao: „Vjerujte barem u moja djela“. No, nisu sposobni vjerovati u njih jer Isusova djela narodu vraćaju život a njihovo postupanje tom istom narodu život oduzima. „Ja im dajem život vječni“ – evanđelisti je ovo vrlo draga tema – život vječni nije zasluga nego dar od strane Boga. A naziva se vječni ne zbog svog trajanja nego zbog svoje kvalitete – nerazoriv je! „Te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ Evo, Isus upućuje religioznim vlastima vrlo ozbiljno i jasno upozorenje: nemojte pokušavati oteti ovce iz moje ruke! On će im biti pastir koji će dati život za svoje ovce.

 

„Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih“ Ovo je dosta težak i kompleksan redak. Postoji barem pet tumačenja zbog problema: tko je veći? Otac ili stado? Unatoč tome, smisao se ne mijenja. Mi predlažemo sljedeće tumačenje: Otac, koji je Isusu darovao narod, darovao mu je najveći dar. Najprije je Isus rekao da mu ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke. Sada kaže: „i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.“ To znači da nema razlike između Isusa i Boga – kao što su to činile religiozne vlasti – nego su Isus i Otac jedno! Dakle, stado se nalazi u Isusovoj ruci koja je Očeva. I nitko neka ne pokušava oteti ga iz njegove ruke, kao što su to pokušavale religiozne vođe. I sada dolazimo do rečenice koja će biti fatalna za Isusa, najveće bogohuljenje zbog čega će ga nastojati kamenovati. Isus reče: „Ja i Otac jedno smo!“ Broj jedan u biblijskoj simbologiji označuje božanstvo. To znači sljedeće: Isus govori da je on Bog, kao što je Otac Bog. Takvo huljenje je nedopustivo! U ovom ulomku evanđelista ukazuje na ono što je napisao u Proslovu gdje stoji da Boga nitko nikada ne vidje – samo Sin koji ga objavi! Isus nije Božji poslanik, Isus nije Božji prorok. Isus je vidljivo i zemaljsko očitovanje  Boga. Isus je Bog!

 

 

Nakon takve izjave nasta rasulo i velika graja! U sljedećim recima evanđelista piše da su Židovi, odnosno religiozne vlasti pograbile kamenje da ga kamenuju. A motiv te nakane: „Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti – čovjek – sebe Bogom praviš.“ Ono što bijaše Božji naum nad ljudskim rodom – da svaki čovjek postane njegov sin i da u sebi ima isti božanski život – za religiozne vlasti koje su trebale upoznati narod s tim Božjim naumom – u stvari bijaše bogohuljenje koje treba smrću kazniti.