Misijska nedjelja dan je molitve i promicanja misija. Slavi se uvijek pred zadnju nedjelju listopada, istoga dana u svim biskupijama, župama i ustanovama katoličkog svijeta. U crkveni kalendar uveo ju je papa Pio XI. 1926. godine. Što su to zapravo misije? Misije ili misijski rad dolaze od lat. riječi „missio“ – što znači slati. Predstavlja organiziranu aktivnost neke religijske zajednice u svrhu preobraćenja novih članova. Iako se misionarstvo kao pojam prvi puta koristilo u kršćanskim izvorima, odnosno obično se vezuje uz kršćanstvo, misionarske djelatnosti su značajka i drugih religija. Misionar je čovjek ljubavi. Čovjek koji žrtvuje sebe radi Boga i bližnjega svoga. Da bi svakom bratu mogao navješćivati da ga Bog ljubi, on sam mora ljubiti, davati svjedočanstvo ljubavi prema svima, žrtvujući život za druge. Misionar je brat svima, u sebi nosi duh Crkve, njezinu otvorenost i brigu za sve narode i lude, posebno za najsiromašnije i najmanje. Tako prekoračuje granice: rasne, plemske pa i ideološke podjele. Misionar je znak Božje milosti koja ne isključuje nikoga, niti ikoga posebno ističe.

 

Kao što je potrebno ići k narodima drugih kultura i civilizacija, druge boje kože i nacije, k ljudima koji još nisu čuli za Krista isto tako je potrebno naviještati i svjedočiti Isusa Krista našoj kršćanskoj Europi koja sve više postaje poganska i nevjernička. Europi koja je izrasla na kršćanskoj vjeri i kulturi potreban je novi i snažan val evangelizacije. Sve više i više kako Europom tako i Hrvatskom šire se razne istočnjačke sekte, razni gurui nude tehnike meditacije kako bi se došlo do zdravlja, do sreće i blagostanja. Ljudi su duhovno prazni pa uzimaju prvo što im se ponudi. Za odlazak ljudi iz Crkve u kršćanske i istočnjačke sekte jedan dobar dio odgovornosti snosimo mi kršćani, mi koji se zovemo Kristovi učenici, a to ne pokazujemo svojim životom. Svatko od nas treba biti svjetlo svijeta, svatko od nas treba biti misionar, onaj koji živi i nosi Krista ulicama svoga mjesta.

 

 

U svojoj poruci za Svjetski dan misija 2015. godine, koji se obilježava 18. listopada, u sklopu Godine posvećenog života, papa Franjo kaže da “budući da čitav Kristov život ima misijski karakter, muškarci i žene koji ga izbliza slijede moraju posjedovati tu misijsku osobinu’’, jer su “misije sastavni dio ‘gramatike’ vjere”. U misijskom djelovanju moramo posebno bdjeti da se narodi vrate “svojim korijenima i da sačuvaju vrijednosti svojih kultura. To znači da je potrebno upoznati i poštovati druge tradicije i filozofske sustave te shvatiti da svi narodi i kulture imaju pravo da im se pruži pomoć da polazeći od svoje vlastite tradicije uđu u misterij Božje mudrosti i prihvate Isusovo evanđelje, koje rasvjetljuje i preobražava sve kulture.’’ Crkva shvaća, na temelju tih pastoralnih poticaja, da mora posvetiti posebnu pozornost odgoju svećenika, redovnika, redovnica, katehista, laika i teologa u misijskim zemljama, jer samo po njima, u kontekstu njihovih kultura, njihovi narodi mogu istinski razumjeti i prihvatiti naučavanje Crkve. Istina, da bi u misijama bio dovoljan broj domaćih duhovnih zvanja, i dalje će prisutnost stranih misionara biti važna, ali je aktivno promicanje formiranja lokalnog prezbiterija ispravan i trajan put razvoja evangelizacije svijeta.

 

Misijska je djelatnost već ostvarila vrijedne rezultate na tom području, tako da već postoje dobro zasađene Crkve, ponekad s takvom snagom i zrelošću da mogu u isto vrijeme popuniti potrebe svoje zajednice i čak poslati vjerovjesnike u Crkve u krajeve „staroga kršćanstva“.

 

Papa Franjo poručuje:

 

„Svjetski dan misija 2015. slavi se u sklopu Godine posvećenog života što pruža dodatni poticaj za molitvu i razmišljanje. Naime, ako je svaki krštenik pozvan svjedočiti Gospodina Isusa naviještajući vjeru primljenu kao dar, to posebno vrijedi za posvećene osobe jer između posvećenoga života i misije postoji snažna veza. Želja za nasljedovanjem Isusa izbliza, koja je dovela do nastanka posvećenog života u Crkvi, odgovara na njegov poziv da uzmemo križ i pođemo za njim, da ga nasljedujemo u njegovu predanju Ocu i njegovu služenju i ljubavi, da izgubimo život kako bismo ga ponovno dobili. A budući da čitav Kristov život ima misijski karakter, muškarci i žene koji ga izbliza slijede moraju posjedovati tu misijsku osobinu. Misijska dimenzija pripada samoj naravi Crkve te je prirođena također svim oblicima posvećenoga života: ako bi je se zanemarilo to bi imalo za posljedicu osiromašenje i izobličenje karizme. Misija nije prozelitizam ili puka strategija; misija je sastavni dio “gramatike” vjere, ona je nešto silno važno za onoga koji sluša glas Duha Svetoga koji tihim glasom govori “dođi” i “idi”. Onaj koji nasljeduje Isusa ne može ne postati misionar, i zna da Isus “kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim. Osjeća Isusa živog uza se usred misionarske zauzetosti”. Misija je velika ljubav prema Isusu Kristu i, istodobno, velika ljubav prema njegovom narodu. Kada zastanemo u molitvi pred Isusom raspetim, vidimo veličinu njegove ljubavi koja nam daje dostojanstvo i podupire nas. Istodobno shvaćamo da se ona ljubav koja izvire iz Isusova probodenog srca širi da obuhvati sav Božji narod i cio ljudski rod; i tako osjećamo da se on želi  poslužiti nama kako bi se sve više približio svom ljubljenom narodu i svima onima koji ga traže iskrena srca. U Isusovoj zapovijedi “pođite” prisutni su scenariji i uvijek novi izazovi evangelizacijskog poslanja Crkve. U njoj smo svi pozvani naviještati evanđelje svjedočanstvom života. Na poseban se način od posvećenih osoba traži da osluškuju glas Duha koji ih poziva ići u velika rubna misijska područja, onima kojima evanđelje još nije naviješteno.“

 

 

Osim molitve za misije i upoznavanja misijskog rada vjernici su pozvani da u korist misija daju i dobrovoljne novčane priloge. Misije pomažu ljudima u najsiromašnijim zemljama svijeta: prehranom, medicinskom skrbi, obrazovanjem i Božjom Riječi. Odlazak u misije daje misionarima iznimno unutrašnje obogaćenje. Mnogi misionari u svojim su svjedočanstvima priznali kako su se vrlo brzo nakon odlaska priviknuli na život bez televizije, računala, ponekad i struje, kreveta ili čvrstog krova nad glavom. No istodobno su priznali kako su postali mnogo sretniji jer su im ljudi koje su susreli i s kojima žive u misijama pokazali kako je život ipak nešto više. Život s ljudima koji nikada nisu doživjeli »zapadnjački napredak«, no zadržali su ono što mnogima nedostaje – iskrenost, jednostavnost i ljubav prema životu, ma kakav on bio – uistinu je, posvjedočili su mnogi, nešto posebno. Misionara i misionarki Crkve u Hrvata ima ukupno 93 i djeluju u 32 zemlje u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe.

 

 

Najveći broj misionara djeluje u Africi. Upravo tamo, s obzirom na teške i gotovo dramatične situacije ponekad su upravo misionari jedini koji donose pomoć kojom spašavaju život. Jedna od poznatijih misionarki od koje je i nastao  vjerski red sestara Misionarki ljubavi bila je i Majka Terezija, koja je cijeli svoj život posvetila pomažući drugima. Majka Terezija i njezine sestre posvetile su se prvo zapuštenoj djeci te umirućima i drugima teškim bolesnicima, počevši od gubavaca. Pravilo reda zasnovano je na jednostavnom geslu: “Služiti siromašnima da bi se služilo životu.” Majka Terezija živjela je iz dana a dan živu kršćansku vjeru koja je u konkretnim slučajevima pozivala na ljubav, mir i oprost, a osuđivala mržnju, osvetu i zlo.

 

Govorila je: “Radost je molitva, radost je snaga, radost je ljubav, radost je mreža ljubavi kojom možete doći do duša. Bog ljubi onoga tko radosno daruje. Više daje koji s radošću daje. Najbolji način da očitujemo svoju zahvalnost Bogu i ljudima jest radosno prihvaćanje svih stvari. Ne dopustite da išta žalosno uđe u vas što bi moglo biti razlog da zaboravite radost Krista Uskrsloga”. Smisao ljudskog života je u davanju.