Bio jednom neki kralj koji je imao izuzetno lijepu i pametnu kći. Kći je, međutim, patila od čudnovate bolesti. Kako je odrastala, sve su joj više slabile ruke, noge, vid i sluh. Mnogi su je liječnici pokušavali izliječiti, ali uzalud. Jednoga je dana na kraljev dvor došao starac za kojeg se pričalo da poznaje tajnu života. Svi se dvorjani sjatiše oko njega moleći ga da pomogne bolesnoj djevojci. Starac dade djevojci zatvorenu košaricu od vrbova šiblja i reče: „Čuvaj ju, njeguj, pa ćeš ozdraviti“. Radosna i puna nade, kraljevna otvori košaru, no kad je vidjela što je u njoj, bolno se razočarala. U košari je plakalo dijete, jadno i mnogo bolesnije od nje same. Djevojka se ipak sažali, uze dijete u naručje i počne ga tješiti. Prolazili su mjeseci. Djevojka je neprestano mislila na dijete. Hranila ga, tetošila, smiješila mu se, danonoćno bdjela nad njim uz velike i mnoge žrtve. Nakon sedam godina dogodilo se nešto nevjerojatno. Jednoga jutra, dijete se počelo smijati i hodati. Ona ga uze za ruke, te smijući se i pjevajući, zapleše s njim. Bila je radosna, lijepa i sretna kao nikad dotad.

Nije ni primijetila da je ozdravila!

 

 

 

Gospodine, kad sam gladan, pošalji me nekomu koga treba nahraniti.

Kada sam žedan, pošalji me nekomu tko traži vode.

Kada mi je hladno, pošalji mi nekoga koga treba ugrijati.

Kada trpim, pošalji mi nekoga tko treba utjehe.

Kada moj križ postane pretežak, pošalji mi nekoga komu treba olakšati patnju.

Kada sam siromašan, pošalji mi nekog potrebnika.

Kada nemam vremena, pošalji mi nekoga komu treba na trenutak pomoći.

Kada se obeshrabrim, pošalji mi nekoga tko treba ohrabrenja.

Kada trebam razumijevanja, pošalji mi nekoga koga treba razumjeti.

Kada bih želio da se netko brine za mene, pošalji mi nekoga za koga se treba brinuti.

Kada mislim samo na sebe, upravi moje misli drugima.

 

 

Gospodine, kada moj križ postane pretežak - pošalji mi nekoga komu treba olakšati patnju!