Blagdan Gospe od anđela posebno je drag svima koji se nadahnjuju franjevačkom duhovnošću. Vezan je uz malenu crkvicu - Porcijunkulu koja je sv. Franji bila posebno draga. U rječniku duhovnosti što se tiče Porcijunkule iznad svega važna je poruka koja je tamo primljena i koja se danas iz tog mjesta širi. Prema predaji, sveti je Franjo, 2. kolovoza 1208. god., u crkvici Svete Marije od Anđela u Asizu, doživio svoje obraćenje, a taj trenutak njegova potpunog obraćenja i oblačenja novoga čovjeka u pavlovskom smislu, slavi se liturgijski 2. kolovoza, posebno među franjevcima, na blagdan Gospe od Anđela ili Porcijunkule (prema crkvici u kojoj se ta promjena zbila). I danas ta crkva postoji, a nalazi se unutar bazilike Svete Marije Anđeoske, koju je dao izgraditi papa Pio V. u 16. st., a papa Pio X. (19./20.st) ju je uzdigao na čast papinske bazilike i predstavlja najvažniju crkvu Franjevačkog reda.

 

Predaja također kaže kako je radost oslobođenja od grijeha, koju je tada osjetio, sv. Franjo htio prenijeti na sve druge, pa se u njemu rodila ideja da moli tadašnjega papu Honorija III. da tu crkvu učini crkvom potpunog oprosta od vremenitih kazni, što je papa i učinio 1216. god. Kasnije je određeno da se potpuni oprost na blagdan Gospe od Anđela, koji se naziva i porcijunkulski oprost, može dobiti i u bilo kojoj franjevačkoj crkvi, u vremenu od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza, ali uz uvjet da se, osim pohoda franjevačkoj crkvi, osoba skrušeno ispovjedi, pričesti i izmoli Vjerovanje, Očenaš i pomoli se na nakanu Svetog Oca.

 

Što podrazumijevamo pod Porcijunkulom danas: kapelu franjevačkih početaka, ugrađenu u velebnu baziliku Svete Marije Anđeoske u asiškoj dolini. Treba spomenuti da je bazilika, kao i obližnji samostan, nastala kroz stoljeća, a sada nosi ime Porcijunkula i s Porcijunkulom se podrazumijeva govoriti također o Asiškom oprostu ili Porcijunkulskom oprostu. Porcijunkulski oprost nam danas stavlja pred oči potrebu kritičkog promišljanja o nauku o crkvenim potpunim oprostima za vremenite kazne, odnosno postavlja se pitanje treba li na njima – takvi kako su teološki postavljeni – još uvijek inzistirati, ili ih ipak treba premisliti.

Naime, gornja legenda, odnosno izvještaji franjevačkih zapisa, koji tvrde kako je sam Bog dao potvrdu svetom Franji za navedeni porcijunkulski oprost, ne mogu se gledati odvojeno od sukoba koji je nastao između protestanata i katolika vezanih uz gledanje na indulgenciju, odnosno na vječne i vremenite kazne, pa je s obzirom na to vrlo vjerojatno kako taj izvještaj i potječe iz tih vremena, s ciljem da katoličkom učenju da pečat pravovjernosti.

 

Sažeto rečeno, Crkva je tada naučavala (a taj nauk manje-više vrijedi i danas) kako za svoje grijehe ljudi podnose vječne i vremenite kazne, odnosno da nas od vječne kazne (pakla) Bog spašava preko iskrene ispovijedi, ali da ipak moramo ispaštati vremenite kazne, od kojih se možemo iskupiti ovdje na zemlji čineći dobra djela i molitvom, a nakon smrti se od njih oslobađamo kroz “čistilišne muke”. Bez imalo želje da obezvrijedim takav crkveni nauk, ipak želim istaknuti da mi takvo učenje – kao onoj koja se dugo godina bavi proučavanjem teoloških spisa – nije blisko i da ga nikako, koliko god se trudila, ne mogu razumjeti. Itekako vjerujem da Bog oprašta sve grijehe, posebno u ispovijedi, ali može li itko, pa bila to i Crkva, stvarno znati postoji li “vremenita čistilišna kazna” i uz to precizno određivati koji su putovi da se od nje oslobodi?

 

Mislim da nije o tome loše porazmisliti i u tom svjetlu možda je bolje staviti naglasak na onome što je sveti Franjo osjetio kad je bio u crkvici Svete Marije od Anđela, potpunu radost oslobođenja od zarobljenosti grijeha, te u tom smislu poticati hodočasnike da mole Boga za istu takvu radost, odnosno da postanu stvarno novi ljudi u najdubljem smislu riječi. Tada bi značenje “potpunog oprosta” i meni itekako imalo smisla.

 

Više o tome:
http://www.ofm.hr/index.php/novosti/vijesti/280-porcijunkula