Godišnje župno klanjanje
Godišnje župno klanjanje u našoj župi održano je 16. rujna, gdje su sudjelovali i bili uključeni svi vjernici naše župe iz svih naših filijala, koji su imali prigodu kroz cijeli dan odvojiti sat vremena da budu uz našega Gospodina, moleći i pjevajući. Župsko klanjanje počelo je ranom jutarnjom misom u 8:00h, a završilo je večernjom svetom misom 17:00h. Središnje misno slavlje u 11:00h predvodio je župnik iz župe Crnac, velečasni Josip Marić. On je u uvodu slavlja podsjetio kako je dan kada se odvija župsko klanjanje, bitan i svečan dan za našu župu. Podsjetio je da je godišnje klanjanje dan kada se od ujutro do večeri cijeli dan molimo, klanjamo se i zahvaljujemo dragome Isusu za njegovu ljubav i stalnu prisutnost među nama.
U nadahnutoj propovijedi velečasni Josip je govorio o važnosti cijene našega otkupljenja, Presvete Krvi Kristove koja nas čisti od grijeha. Ona nam treba dati snage za ponovno okupljanje oko temeljnih životnih vrijednosti vjernika, a to su sveta Misa, molitva i obitelj. Svatko od nas treba sebe preispitati gdje nam se nalazi duša u odnosu prema Bogu na našem životnom putu. Propovijed je završio jednom veoma poučnom pričom koja glasi ovako:
„Veoma pobožan čovjek po imenu Pero često se molio ispred jednoga starog raspela. Ono je bilo veoma poznato u tom kraju i mnogi su dolazili tu hodočastiti i moliti za čudo. Mnoge od njih je razočaravala Božja šutnja, zar nakon tolikih molitvi da ne dobiju odgovor, bar ne onakav kakav su očekivali. Međutim, Pero se kao revan vjernik nije obazirao na to nego se i dalje nastavljao moliti često razmišljajući o muci koju je zbog naših grijeha Isus podnio na križu. Bio je toliko dirnut time da je stalno ponavljao: “Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto u muci. Želim bar na tren olakšati tvoje muke, postati Ti na križu.” Godinama tako, ali odgovora nije bilo. Jednoga dana Kristov lik sa križa progovori: “Ispunit ću ti to, ali pod jednim uvjetom, a to je taj da bez obzira što vidio ili čuo, ti šuti. Dakle, što god da se dogodi ne smiješ ni riječ progovoriti.” Pero s radošću odgovori: “Obećavam”. U sekundi Pero postade Krist raspet na tom istom drvenom križu.
Prođe mnogo vremena, ljudi su dolazili i odlazili moleći, a on se pridržavao obećanja i šutio. Međutim, jednoga dana nakon molitve nekom bogatašu ispade novčanik. Pero je šutio. Dođe jedan siromah, vidje taj novčanik, uze ga sebi i ode. Pero je i dalje šutio. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo jedan mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje. U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga optuži mladića da ga je uzeo. Poče mu prijetiti, vrijeđati ga, a onda i udarati. Tada Pero nemogavši šutjeti pred takvom nepravdom zavika: ”Prestani, nije ti on uzeo novčanik, nego onaj siromah kojega si sreo na putu ka ovamo.” Kada su svi otišli priđe mu Krist i reče: “Siđi s križa, nisi dostojan da zauzmeš moje mjesto. Zamolih te da šutiš, a ti mi to nisi bio u stanju ispoštovati.” – “Ali gospodine”, reče Pero, “kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?” Isus se vrati na križ i nastavi govoriti: “Ti nisi znao da bi bogatašu bolje bilo da izgubi svoj novčanik jer je taj novac namijenio za bludničenje. Siromah bi s njime prehranio obitelj koja će sada živjeti u još većoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, prije nekoliko trenutaka njegov je brod potonuo. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim”. To rekavši, Gospodin ponovno zašuti, a Pero ostade očajan klečeći u podnožju raspela.“
Na kraju svete Mise, župnik Nedjeljko je zahvalio velečasnom Josipu Mariću, te ostalim svećenicima koji su bili u koncelebraciji na svetoj misi, što smo u zajedništvu proslavili Krista, našega Gospodina zahvalivši Mu za sve što nam svakoga dana pruža na dlanu svoje ruke na naš put i u naše živote. Cijelo poslijepodne izmjenjivali smo se u osobnoj i zajedničkoj molitvi, moleći krunice, litanije, te pjevanjem pred Gospodinom.