„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“

 

"Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim."

 

Čitanje Knjige proroka Izaije

„Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.“

 

Druga nedjelja došašća stavlja nam pred oči lik Ivana Krstitelja čije je djelovanje neposredno prethodilo početku Isusova javnog djelovanja. Jer je Ivan pripremao narod da dočeka pojavak Gospodnji, zato je figura koja može i nama pomoći da se pripravimo za blagdan Božića kojim slavimo Isusovo rođenje, to jest pojavak među ljudima. Prva je kršćanska zajednica Ivanovo djelovanje prepoznala kao istinsko proročko djelovanje. Doživljavajući Ivana kao vjerodostojnog Božjeg navjestitelja, najbolje se može opisati riječima proroka Izaije koji veli: Evo šaljem glasnika svoga pred licem svojim da ti pripravi put! Ivan je uistinu kao glasnik bio onaj za kojega se moglo reći da je pripremao put Gospodinu. Njegovo poslanje kao glasnika i nama vjernicima dragocjen je pokazatelj i putokaz jer i sami živimo s jedne strane u trajnom iščekivanju i pripravi, što nam je neophodno poradi naše slabosti i grješnosti, a s druge strane Krist je već među nama, samo što uvijek ne prepoznajemo na pravi način i u pravom intenzitetu njegovu svetu prisutnost. Ivan koji je prvi od ljudi prepoznao njegovu prisutnost u svijetu, nije to učinio po nikakvoj magijskoj formuli, nego je primio tu spoznaju kao dar od Boga, a koja je ujedno bila i rezultat cijeloga njegova života i nastojanja. Ivan je, dobro znamo, po Božjem poticaju, posvetio svoj život i vrijeme slušajući Božju riječ, ne umišljajući sebi nikakvu posebnu veličinu. O tome nam svjedoči njegov život u poniznosti i odricanju, kao i poziv na obraćenje koji je upućivao svome narodu, a koji je dolazio iz dubine njegova srca i iskustva pred Bogom. Premda je Ivan bio glas koji viče u pustinji, on o Bogu svjedoči na sasvim običan način. Ivan nije pravio nikakve posebne manifestacije, ni vratolomije. Nije se služio privlačnim vratolomijama ni čarobnim formulama, nije izazivao pozornost čudaštvom, pa ni čudotvornošću, nego je vikao čista srca, srcima ljudi zanesen istinom Spasiteljeve blizine. Budio je savjesti i svijesti na obraćenje, to jest ukazivao je svojim sunarodnjacima na prisutnost Božju u vlastitoj nutrini koju treba poravniti za Boga. Jer put o kojem je govorio prorok nije bila izvanjska infrastruktura, nego je prije svega to bio put u ljudskome srcu, svijesti i savjesti koji se pripravlja i poravnava pozornošću za Božju riječ i prihvaćanjem njegove svete volje.

 

Bog koji dolazi za sebe traži glasnika koji je kadar osjetiti u srcu njegovu prisutnost. Samo ako ima Boga u srcu glasnik može i oko sebe prepoznati njegovo djelovanje, milosni trenutak u kojem se na svijet izlijeva očitovanje Božjeg milosrđa. Izabirući sebi glasnike, Bog u njihovim srcima pokreće osjetljivost za svoju riječ, čini ih pozornima na poticaje svoga Duha, potiče ih da se oblikuju i razvijaju sukladno božanskim smjernicama i zakonima. Pravi glasnik upija stoga njegovu prisutnost, odiše svetošću i odvažnošću, te shvaća nezamjenjivu važnost riječi koju mu je Bog spustio u srce. Nakon toga pomno gaji taj sveti osjećaj u srcu i čini sve da ga zadrži kao najveću dragocjenost, poradi koje se odriče svega što mu nudi svijet. Zato je i Ivan znao da se glasnikom Božjim postaje kroz mukotrpan proces odricanja od sebe i svoje ljudske volje i navika, te susljednim prihvaćanjem Božjih vidika i vidokruga življenja. Pozoran je na Božja obećanja do mjere da je mogao i u srcima drugih ljudi pripravljati put Gospodinu koji je već prije pripravio u svome srcu. Samo nakon što je u njegovu srcu zvonko odjeknuo Božji glas, mogao mu je postati gorljivim glasnikom. Jer Bog koji dolazi, dolazi tiho, na sasvim ljudski način, sa svom jednostavnošću i poniznošću čovjeka koji dragovoljno i s ljubavlju prihvaća. Njegova poniznost i diskretnost zbunjuje mnoge koji ga nisu očekivali i ne očekuju u takvom ruhu. Zato je potreban glasnik kako bi ljudska srca i savjesti bili pripravljeni prepoznati Boga u neobičnom ruhu i obličju u kojem se suobličio čovjeku. Zadaća koju je on imao u svijetu i svome vremenu, zadaća je koja čeka svakoga od nas, jer kršćanin je pozvan biti navjestitelj Kristove prisutnosti u svijetu i njegova dolaska onima koji ga nisu upoznali ili ga poznaju površno i krivo. U svakom slučaju ne možemo bježati od odgovornosti da Isusa danas ljudi upoznaju i po našem svjedočenju i našoj glasničkoj raspoloživosti. Razmatrati nam je stoga Ivanov lik i djelovanje kako bismo i sami razabrali što nam je činiti da i mi postanemo Kristovi vjerodostojni glasnici.

 

dr. don Ivan Bodrožić