Zahvala za plodove zemlje

Svima je dobro poznat događaj iz Evanđelja kada Isus liječi deset gubavaca, a samo jedan se vraća natrag zahvaliti mu na daru ozdravljenja. Svatko se može prepoznati i u devetorici izliječenih, a nezahvalnih, ali i u onome jednom zahvalnom. Svaki čovjek na ovome svijetu primio je od Boga sve što mu je potrebno, a to je na prvom mjestu život. Za kvalitetu toga života, Bog je čovjeku dao sposobnosti, pa da se sam pobrine i izabere ono što po savjesti smatra najboljim za sebe. Ništa od toga što je čovjek primio nije prvo zaslužio da bi mogao to isto zahtijevati. Jednostavno sve je to dar. Jer ljubav kad daruje, ona ne pita je li ljubljeni zaslužio ili nije. Zašto onda Bogu treba zahvaljivati?!

 

Ponajprije zato što je to pravedno. A ono što je pravedno treba ispuniti. No ipak, Bogu naša hvala nije potrebna, a on od nje „nema koristi“. Ali netko drugi ima – a to je sam čovjek. I opet jedan dar. Onaj tko nauči zahvaljivati za primljeno, taj se uči primjećivati dobro oko sebe, uči da zlo nikad ne može nadvladati dobro, on otvara duh ljubavi i krepostima koje mu oblikuju život i pomažu da ovaj nesavršeni život proživi najsavršenije što može. Naime, uči ga da bude ponizan i skroman, ali ponosan i zadovoljan sa sobom, u miru kojim se onda bori za dobro drugoga. Treba znati zahvaliti – za što?! Za sve što nam dobri Otac daje i daruje. U jednom dijelu Biblije stoji zapisano - Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: „Učitelju, kad si ovamo došao?“ Isus im odgovori: „Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ Ljudi ništa ne znaju o onome što se te noći dogodilo na moru. Ne znaju što su sve učenici preživjeli. Isus im ne odgovara na njihovo pitanje. Ne tumači im što je bilo te noći. Nije potrebno. To je on proživio samo sa svojim učenicima. Ali je zato vrlo otvoren prema ljudima. Osjeća u njihovim pogledima, željama i u njihovim traganjima nastojanje da ga učine zemaljskim kraljem. Sinoć je zbog toga umaknuo iz njihove sredine. Doživljava to kao izazov Sotone koji želi ponuditi lakši put od onoga koji želi Otac. Bila je to nova i snažna kušnja za Isusa, koju je odlučno odbio, kao i one u pustinji.

 

Gospodine, i ja te često tražim da zasitiš moje potrebe. Molim te da uspijem u ovom poslu, molim te da prođem na ispitu, molim te da ozdravim, molim te da mi budu bolji materijalni uvjeti, molim te... I meni govoriš: tražiš me jer se želiš kruha nasititi! Oprosti kad ne znam drukčije moliti. Oprosti kad se moje traganje svodi samo na dnevne potrebe. Htio bih da moj dolazak tebi bude više nošen vjerom, da te ne moljakam previše za prolazne potrebe, nego da vjerujem i budem sretan zato što si me upisao u svoje dlanove.

 

 

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog opečati. To Isus želi od njih. Neka ne misle samo na propadljivu hranu! Postoje dvije razine življenja i dvije „hrane“: jedna je za život propadljivi, a druga je za život vječni. I jedna i druga su potrebne. Isus je ipak došao radi one druge hrane, one koja je za život vječni. Svaka druga hrana čovjeka ostavlja gladnim i ne može ga zasititi. Isus donosi onu koja čovjeka siti do kraja. Raditi za tu hranu, duhovnu hranu, važnije je od svih grčevitih borbi za kruh svagdanji!

 

Reče mnoštvo Isusu: „Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.“

Iako su se na momente Isusovi slušatelji znali zainteresirati i za „djela Božja“, ipak oni u cjelini ostaju pravi pozemljari. To su jednostavni ljudi sa zemlje i od zemlje. Žele konkretne dokaze, ostaju na razini materijalnog i svakodnevnog života: raditi obične poslove, jesti svakodnevni kruh. Žele Isusa koji bi ispunjao te njihove potrebe. Isus se ne želi zadržati samo na tome. Zna da je to potrebno i da se i preko toga čovjeku treba pristupiti. Ali to nije sve. Zato Isus nastoji da ih izdigne iznad tog obzora, želi u njima probuditi zaspale čežnje i uzvišenija nadahnuća. Uz ono materijalno, čovjek ne smije zaboraviti na duhovno.

 

Probudi i u meni, Gospodine, usnuli duhovni život. Skini s moje nutrine muljevitu naplavinu što ju je nanijela briga za ovozemaljsko i prolazno. Neka u meni zaživi idealizam s kojim sam ti znao dolaziti i s tobom ostajati! Reče im Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.“ Isus se trajno vraća na ono što ljudi zaboravljaju i što im izmiče upravo stoga jer su previše oborena pogleda prema zemlji. Cijelo ovo šesto poglavlje Isusov je govor o kruhu života, o nepropadljivoj hrani. Različita su tumačenja u teologiji o »Kruhu života«. Svojim slušateljima Isus želi pojasniti da ni Mojsijev kruh nije bio ništa drukčiji od onoga kojim ih je on nedavno nahranio. I jedan i drugi su obični, dnevni kruh koji je bio dan u različitim zgodama i na različit način. I jedan i drugi hrana su za tijelo, a to znači da nisu kruh.

 

 

Njegova riječ jednako i danas govori. Ona je ponuđena svakome od nas koji je došao čuti. Sto čujem? Slušam li samo ono što lako razumijem i što mi odgovara? A one riječi koje govore o onome o čemu bi trebalo razmišljati, o čemu bi trebalo na koljenima pred Gospodinom slušati, prečujem i ne susretnem se s njima. Gospodine, koji put ne razumijem što mi tvoja riječ želi reći. Ne znam zašto je to tako. I ja sam poput tvojih slušatelja i najradije bih slušao samo ono što je konkretno i što se tiče potreba materijalnog života. Najradije bih okrenuo list ovoga tvog govora o »kruhu života«, jer teško ulazim u njegov smisao. Ustvari, ne da mi se ozbiljno suočiti s tvojom porukom i pokušati je razumjeti i prihvatiti. Tako često želim da budeš kraljem mojih interesa i onoga što pripada dnevnom životu.

 

Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha«. Reče im Isus: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Vapijem pred tobom: „Gospodine, daj nam toga kruha!“ Sto su te doista molili tvoji slušatelji? Ti jedino znaš što je bilo u njihovim srcima i mislima. Jesu li još uvijek ostajali u svojim svakodnevnim brigama? Je li im i molitva na toj razini interesa i u njoj traže nekakav »čarobni« kruh koji bi riješio sve njihove tjelesne gladi? Pravi kruh o kojemu govoriš nije onaj koji siti naše izgladnjelo tijelo, nisu to ni samo tvoje riječi, nego ti sam koji nam se daješ. To je kruh u kojemu nam samoga sebe daješ. Molim te ovdje za svoju vjeru u kojoj pristupam za tvoj stol da bih blagovao: neka bude jednostavna i ponizna. Neka moja dnevna molitva bude, kad ti prilazim da bih blagovao: »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš!« Ti si tu u tom malom kruhu, u hostiji koju prihvaćam na svoje ruke. Hvala ti što mi samoga sebe daješ! Hvala što mi time život vraćaš i što u meni živiš svojim životom! Jer na koncu svega trebamo biti zahvalni Gospodine na svemu. Trebamo biti zahvalni na svakom materijalnom i nematerijalnom daru, nama poklonjenom. Trebamo biti zahvalni na svim plodovima zemlje, uključujući i kruh, koje nam je Gospodin podario i ove godine. Kruh nas okuplja za obiteljskim stolom, a svakodnevno nas blagovanje kruha potiče na zajedništvo. Zahvalimo dragom Bogu što imamo priliku svakodnevno blagovati kruh s članovima svoje obitelji, te našim bližnjima.

 

Ovih dana u našoj župi radovi na njivama i poljima se privode svome kraju. Ubiremo plodove našega višemjesečnog rada i truda. Skupljamo i ubiremo darove koje smo dobili na uzdarje. Odlučili smo zahvaliti Gospodinu na svim primljenim darovima kojima nas svakodnevno daruje i svetim misama u našoj župi. Na svetim misama zahvale, prisustvovali su i školska djeca u pratnji svojih učitelja koji su zahvalili dragome Bogu na svim plodovima zemlje, a zahvalu su popratili recitacijama i pjesmom. Na samome koncu sv. Mise, župnik je zazvao Božji blagoslov na naša polja i njive, na naše obitelji i bližnje te na sve prisutne.

 


 

Jelisavac - sv. Misa zahvale

 

 


 

Markovac Našički - sv. Misa zahvale